U romanu Suvišni ljudi se pripovijeda o ljudima koji su se našli na granici svjetova, koji pripadaju i jednom i drugom svijetu, ali istovremeno ne pripadaju niti jednom od njih. Priča romana otpočinje smrću Samuela, rođaka glavne junakinje, a njegovom smrću se roman i zavšava, što nam govori o prstenastom tipu sižea. Smrću Samuela se u obliku reminiscencija priziva davno proteklo vrijeme, koje je glavna junakinja sa njim provela u Alžiru, u jednom pustinjskom gradu – gradu unutar Sahare. Tu se pojavljuje veliki broj likova, članova porodice glavne junakinje, ili pak njenih sugrađana, preko koji se nastoji ponuditi slika života u pustinjskom gradu. Djetinjstvo provedeno u gradu u pustinji je poput sna. Riječ je o ljudima koji nemaju nikakav kontakt sa savremenom civilizacijom, skupa sa njenim tehnološkim otkrićima koji su prodrli u sve pore života savremenog čovjeka, koji žive na jedan arhaičan način, u harmoniji sa pulsom pustinje. Pripovjeda se tu o pustinjskom Suncu, od kojeg su se sklanjali tokom dana, i od kojeg je spas moguće pronaći samo noću, a zatim i o mjesečini nad pustinjom, koja je lelujava i prozirna poput pustinjskog pijeska. „Ali kada se mjesec podigne na nebu i rasprši dan, ljudi izlaze na ulice i Colomb-Bechar oživi. Uvijek u to doba, u predvečerje, održavaju se trke kamila. Nomadi dolaze po desetorica iz svih okolnih oaza. Vatre se upale na dinama iza trga.“ Život u pustinjskom gradu, ma koliko nadrealan bio, ima svoje zakonitosti i on je za njegove stanovnike itekako stvaran, mnogo stvarniji nego bilo koji drugi dio planete, jer su oni urasli u taj pustinjski grad, on je kao tetovaža urastao u njihovu kožu. O tim zakonitostima pustinjskog grada najbolje se govori kada otac glavne junakinje polaže vozački ispit, i kada se ispitavanje inspektora o saobraćajnim pravilima dovodi do apsurda, jer ta saobraćajna pravila ne mogu važiti na cestama u pustinji. Ti ljudi ne znaju za avion niti za televizor, ali žive okruženi slobodom, koja je nepregledna kao i sama pustinja. Međutim, tu se uspostavlja i problematika identiteta, od koje čak ni u Sahari nije moguće pobjeći – jer ona također prati ljude koji žive u pustinjskom gradu. Riječ je o tome da je porodica glavne junakinje Jevrejskog porijekla, i tu se uspostavlja problematika plemenskih sukoba sa Arapima, koji su muslimani. „Tako se živjelo u Becharu. Prijatno i bez zla. Ponekad bi izbio sukob između muslimana i Židova. Bilo je provokacija: Hajde, Židove, naprijed! Vikao bi mladi Arapin na ulici tjerajući svog magarca. Ali, manje-više, ostavljali su jedni druge na miru, a prisustvo Francuza smirivalo je duhove.“ Ovdje se otvara problematika kolonijalnog diskursa, to jest u odnos se dovodi Alžir i kolonijalna sila Francuska. Samuel i glavna junakinja pohađaju isti razred, a njihova učiteljica je jedna francuskinja Madame Maisonnat, koja im pripovijeda o Parizu, odakle je ona došla. Samim time Madam Maisonnat predstavlja kolonijalni uticaj Francuske u Alžiru, i ona im pripovijeda o tekovinama zapadne civilizacije, o pravilima života koji vladaju u Parizu. „Jednog dana pitala sam Madame Maisonnat da li se može ići u Pariz na kamili. Rekla mi je da ne može, da se mora preći more iza pustinje i da se mora ići brodom ili avionom. Tada je neko upitao šta je to avion.“ Granični topos između Pustinje i Grada, a samim time između kolonizatora i koloniziranih, a potom i između Centra i Periferije, zapravo je aerodrom. O tom aerodromu, i carinicima se pripovijeda u romanu, jer se tu našla glavna junakinja. „Iskrcali smo se na Orlyu u ljetnim haljinama usred jednog ledenog mjeseca septembra. Carinik nas je odmjeravao čudnim pogledom, onda je ispitivao naše pasoše mršteći obrve. Majka je bacala prestravljene poglede na Julesa. Ali konačno, carinik je podigao glavu, vratio nam naše papire i pustio nas da prođemo. Bilo je rano. Aerodrom je još bio pust. Sa zvučnika su dopirale nerazumljive riječi.“ U nastavku romana se govori o novom životu glavne junakinje u Parizu, u velikoj evropskoj metropoli, i tu se uspostavlja poetika grada, posmatrana iz perspektive pustinje – kao njegovog suprotnog pola u ovome romanu. Otac glavne junakinje je unajmio stan u jednoj staroj zgradi u dvadesetom arondismanu, i tada otpočinju prva sjećanja glavne junakinje u novom okruženju. „Tako je vanjski sumrak prodro u moje sjećanje. O našem dolasku u Francusku čuvam samo mračne slike, kao pokrivene sivim velom. Sjećam se vlage koja nam je prodirala u kosti, radijatora koje smo uključivali na najjače a koji nisu uopće grijali…“ Potom se pripovijeda o načinu na koji se provodi vrijeme u velikoj metropoli – o vožnji metroom, lutanjima velikim bulevarima, posmatranjem velikih zgrada i bogatih ljudi, gutanjem palačinaka sa šećerom i drugih uličnih specijaliteta. Gotovo čitava porodica glavne junakinje je iz Alžira emigrirala u Francusku. Neki su se pokušali vratiti, jer ih je morila nostalgija za pustinjskim životom, ali kada su došli u taj grad u pustinji, vidjeli su da je njihov nekadašnji život sada pretvoren u olupine, i da za njih tu više nema mjesta. Grad se promijenio, u kućama su stanovale arapske porodice, a židovsko groblje je oskrnavljeno. Potom su se opet vraćali u Francusku. „U svojim pariškim kostimima činilo se da su sputane i njihove, nekada tako lijepe obline, sada su izgledale suvišne. Ovdje ima previše ljudi, previše ulica, previše gužve, kola, autobusa, mirisa benzina i ispušnih plinova od kojih boli glava. Ovdje niko na njih ne obraća pažnju, ne obraća im se, ne gleda ih, ne šali se s njima. U ovom prevelikom gradu osjećaju se kao da ne postoje.“ Emigranti iz Alžira su u Francuskoj podvrgnuti integraciji, oni su izloženi djelovanju velike metropole, i podvrgnuti su usvajanju novih pravila života, koji se toliko razlikuju od onih na koje su se navikli u pustinjskom gradu. Prema tome, dva dijela romana između kojih je povučena granična crta, su ustrojena na principu kontrapunkta, na način da jedan o drugome govori, da se jedan preko drugoga otvara i objašnjava. Baš kao što Mjesec i Sunce sijaju nad pustinjom, oni tako sijaju i nad gradom Parizom, samo što je njihova svjetlost zagušena svjetlima velegrada. Drugi dio romana govori o njihovim novim životima u Parizu, i zahvata veliki vremenski raspon. „Malo kasnije ostala sam u drugom stanju. Upravo sam bila navršila trideset sedam godina. On je odmah rekao da neće to dijete. Otšla sam u bolnicu. Liječnici su rekli ne. Bilo je prekasno. Basil je pred njima rekao: Ne, neću to dijete. I dodao: Neću njeno dijete. Neću dijete jedne Sefardkinje.“ Već je napomenuto da smrću Samuela otpočinje i završava se pripovijedanje o pustinjskim ljudima koji su se našli u velikom gradu. „Upravo su mi javili za smrt jednog rođaka i te riječi mi padoše na pamet. Moj rođak se zvao Samuel. Samo što je napunio čestrdeset pet godina.“ Prethodno navedeno stoji na početku romana, a roman se završava na sljedeći način: „Samuel je umro početkom februara. Januar je bio kišan i hladan.“ I time se završava jedna od bezbrojnih priča o izgubljenim identitetima i nepremostivim granicama… O univezumu Grada i o univerzumu Pustinje, odnosno o ljudima koji pripadaju i jednom i drugom univerzumu, ali istovremeno ne pripadaju niti jednom, jer su oni njihov most, oni te svjetove spajaju.

.