Hoće li se sada pogledati u ogledalo svi oni koji su podržavali javni linč? Hoće li svi oni koji su se kleli u zambijsko pravosuđe, sada kad ih je to isto pravosuđe oslobodilo, javno priznati da ti ljudi nisu krivi? Hoće li se kroz te kamene glave provući barem neka ljudska isprika, ili neka humana gesta, pa makar i tiha: “Da, željeli smo im zlo jer su drugačiji od nas. I bili smo u krivu.”

S razlogom se ljudi pitaju tko plaća boravak Ivana Pernara u Zambiji? Tko je osoba koja šalje sociopatskog bolesnika da javno napakosti i da oko sebe okuplja sljedbenike? Ovo potonje, ti sljedbenici, to je tek najveći problem. Kakva neinteligenta i zlobna osoba moraš biti da podržavaš čovjeka koji odlazi na drugi kontinent, uplete se u slučaj s kakvim nema ama baš nikakve veze, nije stručnjak na ama baš niti jednom polju u vezi tog slučaja, ne poznaje Afriku (isto kao ni optuženi), a s jedinom željom da skupi političke bodove na ekstremnoj desnici za buduće izbore.

Emisije koje su provodile javni linč iznose lažne podatke o afričkoj djeci koja više nisu u Hrvatskoj jer su tobože preprodana. To se iznosi javno, pred ljudima i pali se vatra na kojoj se neprijatelj treba spaliti. U ovom slučaju unutarnji neprijatelj.

Od početka ovog slučaja, kanalizacija ljudskog roda zasmrdjela je nešto jače no inače.

Drago mi je da su ljudi oslobođeni, da se potvrdilo ono što je bilo evidentno od početka.

Onima koji su im zadnjih šest mjeseci željeli doživotni zatvor u Zambiji, još jednom poručujem, pogledajte se u ogledalo, gledajte dugo i recite naglas: ja sam želio da osmero ljudi trune u doživotnom zatvoru, želio sam to na temelju neprovjerenih informacija i iz mržnje koju su u mene usadili drugi, propagatori nesreće i sociopati željni medijske pažnje.