Ni o kome se nisam pripremala pisati tako prilježno, poput kakva seminarista koji se bori za ocjenu, kao što je to slučaj s MARGUERITE YOURCENAR, jednom od onih, koje sam željela vidjeti u nastajućoj cjelini NEKE MOJE ŽENE. Pa ipak, to nije uspjelo, i cijela je godina prošla između dva njena rođendana, kada sam kanila razviti taj “nacrt sudbine” i iskazati divljenje njenom književnom djelu. Ono me, rekla bih, preplavilo složenošću i opsegom i kompaktnošću (ne vidim uopće kvalitativnih oscilacija!), budući da bi svaki pojedinačni naslov mogao biti centralnom temom moje analize. Izbjegavala sam da to budu HADRIJANOVI MEMOARI, napisani u godini moga rođenja, a koje imam na četiri jezika u svojoj biblioteci, te ponekad čangrizavo uspoređujem stranice prijevoda, kao da se u tome krije još neki dodatni “ključ” koji otvara najdublju ladicu estetike. Ali nema tajne: djelo je savršeno u svemu, ništa se ne gubi niti jednim “pretakanjem”. Napokon shvaćam što je značio podatak da ga je autorica pisala tako dugo i pomno, bacajući u vatru po stotinjak dovršenih stranica, baš stoga, da mu nitko ne nađe pukotinu ni naprsnuće. Pada mi na pamet lingam, koji je (kažu) naš Avatar znao izbaciti iz utrobe i postaviti pred zapanjene gledatelje: savršen, veći od želuca, apsolutno precizne izrade i od materijala koji se ne može uništiti. Koji je sam sebi svrha i mjera i čudo, za kakvim traga svijet pun nevjernih Toma, poput mene.

Dakle, Yourcenar, koja je svoje literarno prezime izvela kao anagram od de Crayencour, kako glasi njeno plemićko obiteljsko, bila je posebna voćka, prilično nezavisna od stabla na kome se pojavila 8. lipnja 1903. u belgijsko francuskoj lozi. Rana smrt majke i kućno obrazovanje bez čvrstih okvira, te život u inozemstvu i u završnici američko državljanstvo i dom, učinit će od nje “nomadsku dušu” koja se dobro osjeća svuda gdje su knjige (“Knjige su bile moja prava domovina”), a istodobno ne želi ni uz što prianjati: ni diplome, ni titule, i tapije, ni partnerske ugovore, ni posjedovni list, ni članstva ni kodekse vrhunskih institucija, ni Nobelova povelja ni novac kojim je plaćaju ni zakletve koje su u ljubavnoj vrućici izgovorene. Što je Nobel, što članstvo u Akademiji, što ruka položena na Bibliju i zavjet “dok nas smrt ne rastavi”? Što znači biti pisac jednog slučajnog jezika, jedne literarne branše i esnafa, jedne kulture koja će nakon smrti na tebe polagati imaginarno pravo? Izmišljotine, negve, ulari za ljudsku slobodu, griblerske ladice, iz kojih će se netko služiti i baviti tvojim životom? Ni za što od toga žena zabrađena seljačkom maramom, pronicljiva pogleda i senzualnih usta uopće nije marila. Ona je svoju slobodu živjela veoma konzekventno, sa svim posljedicama vlastita odabira. Doslovce ŠIROM OTVORENIH OČIJU, kako će nazvati svoju knjigu razgovora s Matthieuom Galeyom, još jednim genijem, ravnopravnim njenoj kondorskoj visini.

Imala je veoma širok erotski spektar, jasno poimanje tjelesnosti i erotike, pa ponekad zasmeta kad je ultimativno svrstavaju samo na jednu (žensko-žensku) stranu, premda je ona svoja iskustva pomno kompletirala na obje i izvukla iz njih literarni ekstrakt prilične jačine. Da, dočekala je starost s partnericom Grace Frick, na mjestu njihovih uspomena. Što to dokazuje?. Grace je tada bila već veoma bolesna, te je čin bio etičke prirode i kao takav, visoko moralan. A onome tko želi znati ponorne i uvirne dubine do kojih je Yourcenar razvila poimanje ljubavi, ostaju na nazmatranje nepremašive VATRE (čitati na francuskom!) , zbirka od osam priča, koje uspostavljaju teoriju sinkroniciteta, premašujući vrijeme i dajući univerzalne izvode o ljudskoj prirodi. Youcenar je “presadila” antičke junake ( Antigona, Ahilej, Fedon, Sapfo) u novo doba kaosa i rasula, dajući im travestijske uloge, no zadržavajući izvorne karakterne osobine. Drama je tu neizbježna, obrati fantastični, patnja uzvišena, razdrtost duše potpuna, ništavnost svijeta neporeciva.

Evo na čemu zavidim M. Yourcenar: Ne znam kako netko tako pametan može ostati nedosadnim bilo kome čitatelju? Kako može ikoga igdje naći i zadržati uza se, kad ga tako daleko odvedu njegove vlastite riječi? Ne znam koje njezino djelo najviše cijenim, birajući između Hadrijana, Oproštajnog udarca, Crne mijene, Hadrijanovih memoara, Vatri, Osmijeha Kraljevića Marka / Istočnjačke priče, i zbirke eseja The dark brain of Piranesi. Stotinu puta sam rekla svojim slušačima: “Tko više zna, više uživa!”. Ali Yourcenar je to svojom literaturom konkretno oprimjerila. Kivna sam pomalo i na Ljerku Mifku, koja je objavila knjižicu razgovora s Mme Marguerite, a opet, sretna sam što je bar netko od nas dobio takvu priliku. Vjerujem da je takvih osoba malo na svijetu, malo u nekom stoljeću, i da ne umiru baš na datum koji stoji u zagradi biografske bilješke (17. prosinca 1987.) sve dok netko prepisuje njihove rečenice, uči odlomke napamet, sadi za njih azaleju u vrtu, uči francuski po ubrzanoj metodi i zaljubljuje se u nepostojeće ljude, vjerujući da će takve ljubavi trajati vječno, ako ih u riječima obogotvori i sahrani.

“Ali darodavatelj je sada znao za vrijednost svojih darova”, rekla bi mudra Madame. C’est vrai. Absolument.

.