Borislava Vujčića upoznala sam dok još nije postao poznat, kako bi sam rekao, objavljivani pjesnik i pisac. Studirali smo na istom fakultetu, on u generaciji iza moje. Kako sam snimala predavanja jednog našeg profesora, susret s tim zamišljenim, šutljivim stvorenjem bio je gotovo neizbježan.
Visok, tanahan, blago povijenih ramena dok bi hodao, podsjećao je na mladu brezu koja se povija pod naletom vjetra. Oči su mu nekad bile tamne kao duboki bunari kojima ne vidiš dna, a nekad iskričave, zračeći nepatvorenim ali uvijek malo suzdržanim veseljem, ili pak zavodljivošću koja bi ispod gustih trepavica virila, kao u kakva curetka, stidljivo i izazovno istovremeno.
Družili smo se godinama, kroz duge razgovore o svjetskoj boli, biti poezije, neumitnim samoćama i o tome jesu li francuski konjak i Gauloises stvarno bolji od domaće lozovače i Drine bez filtera. Šutnje su bile jednako prisne i blagotvorne kao i razgovori; svatko je bio ukotvljen u vlastitoj samotničkoj čahuri i zahvalan za povremene susrete na putevima bez znakova i smjerokaza.
A onda smo, slijedeći kojekakve unutarnje porive i imperative, otišli na različite strane svijeta. Jedno vrijeme smo se dopisivali, a zatim muk. Zadnji put smo se sreli na tramvajskoj stanici, bliski stranci.
Svakako, to je druženje ostavilo dragocjen trag u mojim mislima i rado ga se sjetim. Posebno kratkog perioda cimerstva. Desilo se to kad je Boris iznebuha ostao bez stana. Ja sam pak dugo vremena živjela u istoj podstanarskoj sobi s posebnim ulazom, u koju su moji malobrojni prijatelji uvijek mogli doći, pa i ostati ako nisu imali gdje drugdje biti (što je izluđivalo moju jadnu gazdaricu jer nikad nije znala koga ima u toj sobi). Tako je Boris neko vrijeme stanovao sa mnom. Nije imao puno stvari, bio je obazriv, dobro smo se slagali. Osim u jednom. On je ustajao ranije, ja nikada nisam bila ranoranilac, a tada bi me probudili siloviti zvukovi glazbe Pink Floyda, iz gramofonskog zvučnika koji je stajao točno iznad moje glave. Redovito bih iskočila iz kreveta ko oparena i nimalo prijateljski raspoložena. To su bile moje longplejke i Floyde sam često slušala, ali ne natašte! Boris bi se izvinjavao, na sebi svojstven način, sav usplahiren od osjećaja krivnje i kajanja, tako da bih se na kraju ja osjećala krivom. A onda za par dana – repriza! On bi zaboravio. Floydi su, valjda, bili neodoljiv poticaj da se odmah ranim jutrom zaroni u bitna pitanja suvremenog svijeta.
Izuzev tih buđenja, zajednička svakodnevica bila nam je ugodna. Svatko se bavio ili svojim poslom – ja sam radila na fakultetskom institutu, on je bio pred krajem studija – ili onim što ga je zazivalo više od posla. Ponekad bismo pričali o tome što radimo ili mislimo, ponekad satima šutjeli. Te tišine prekidali bi jedino škljocanje upaljača za cigarete i zvukovi nervoznog paranja, gužvanja i bacanja papira. U njegovim zapisima, pjesničkim i proznim, riječi nisu bile samo sredstvo govora ili stilske forme, nego su brižnim osluškivanjem (“snatrenjem”, rekao bi on) iznosile (bez)smislenost bivanja. Ipak, rijetko bi bio zadovoljan onime što je napisao pa bi mnogo toga završilo u smeću. Zato me obradovalo kada je jednu pjesmu koja mi se posebno sviđala – “Crno se more pretvorilo u lonac graha” – olovkom napisao na zidu sobe. Činilo mi se da je tim “uzidavanjem” pjesma zadobila trajnost i atribut “dobra”. Ali, nepredvidivi su bili putevi Borisovih misli. Nakon nekoliko dana pjesme više nije bilo na zidu. Obrisao ju je gumicom dok sam ja bila vani. “Nije dobra”, bilo je sve što je rekao. Ja sam bila žalosna.
A onda, dugo nakon što je Boris odselio, pjesma se vratila. Naime, boraveći jednom u sobi u mojoj odsutnosti, moja draga prijateljica Jelena prepisala je pjesmu jer se i njoj sviđala. Natipkala ju je crvenom tintom i dala mi je. Otada je čuvam u žutom fasciklu s još nekim Borisovim pjesmama i pismima. Nedavno sam, prebirući po darovima prošlosti, otvorila taj fascikl i opet me obradovala pjesma sa zida.
Nije mi poznato je li Boris tu pjesmu ipak negdje zapisao pa je kasnije objavio ili ne. Svakako, meni je danas jednako impresivna kao i onda kad je napisana. I čini mi se da zaslužuje ob-javu – prvu ili ponovnu, svejedno. Uostalom, rijetko koja pjesma ima tako turbulentan i čudesan životni put kao ona. Kakav je, valjda, imao i Boris… prije nego što je otišao… mlad (premda, mladost i starost vazda su se jednako prisutne ispreplitale u njegovoj duši).
Kad sam čula da je otišao tamo gdje ga, barem zasad, ne mogu sresti, pitala sam se je li u životu dobio ono za čim je tragao: “Želim istinu, i s istinom – Život! Želim da se istine u meni pletu jedna po jedna, kao kukulji prosanjanog zimskog šala u prostim rukama hercegovačke matere.” (“Bezimena”)
To ne mogu znati. Ali znam da je istinito ono što je napisao u jednom svom pismu u proljeće 80-e:
“Sretneš dosta ljudi. Sretneš dosta želja. Neki prođu, neke ne želiš. Neki ti jednostavno uđu u srce… duboko, i budu u tebi… zauvijek!”
radio gornji grad 
