Ne mogu vam riječima opisati koliko sam ja osobno, baš ja, sretan što živim i djelujem u tako gustom povijesnom vremenu.
Naravo da sam srcem i dušom s našom izabranom vrstom. Žao mi je što to nije i Livaja, on mi je do jaja (nisam izdržao, pjesnik je u meni jači). Ali veseli me da imamo i takve igrače koji uviđaju da reprezentaciji ne mogu u ovom trenutku pružiti svoj maksimum, zapanjujuće samosvijesno ustupajući mjesto igračima poput Petkovića koji će iskoristiti i minimum šanse za u istoj rečenici spomenuti maksimum, ovaj put efekta.
U stvari, nisam mislio zabrazditi u ovu aberaciju. Mislio sam ukazati na činjenicu da naša nogometna reprezentacija nije inkluzivna. Svi su vjernici, redovito hodočaste, što je OK, ali što je s transrodnim osobama, gender neutral, non-binary, agender, pangender, genderqueer, two-spirit, third gender, and all, none or a combination of these geders, pitam ja sebe pa vas? Jer nemoguće je da tijekom onog skakanja na moćnu gomilicu nakon gola nitko ne poželi bližnjeg svoga. Pa ono natjeravanje mladih atleta netom nakon što su progurali kožnu loptu kroz branke: nećete mi kazati da ne peimjećujete barem mogućnost homoerotskog odnosa u tom jurcanju za znojnim alfa-mužjakom koji ga je zabio.
Na kraju, skidanje majice. Eklatantna paunerija pred desecima tisuća fanova: nu me, rekli bi u zaleđu u kojem su se rođenjem uglevnom zatekli.
Sviđa mi se kompaktnost naših Vatrenih, njihov patriotski zanos, vjera u Boga i hrvatska sloga, ali samo usput, jer žurim da saopštim jedan drugi sadržaj, primjećujem natruhu kontradikcije: kao da u toj tijesnoj povezanosti nema onog erosa svete čete Tebe, Ιερός Λόχος της Θήβας. Ne da mi se više razvijati ovu pomisao, ionako mi je irelevantna u svjetlu činjenice sa ćemo sutra ili pobijediti Španjolsku, ili od nje izgubiti. Što je onaj rek’o: Tertium non datur.
radio gornji grad 
