Nije D. Glavan bio ni prvi ni jedini koji je bio rezerviran prema ovdašnjem punku s kraja 70-ih. S razlogom, vremena su se bila promijenila i valjalo je ili naknadno pronaći uvjerljive razloge za stav rezerviranosti ili takav stav preosmisliti i ne držati se zatvoreno prema nastajućem senzibilitetu i korak po korak vrednovati ga. U njegovom osvrtu na spektakl održan krajem prosinca 1979. u opatijskoj Kristalnoj dvorani (Polet br. 117, 16. 1. 1980.) ističe se ovo drugo usmjerenje. Ništa razgaljeno i korjenito, ali već je i naslovnica toga broja Poleta morala biti znakovita. S fotografije A. Zelmanovića strši lik Predraga Kraljevića Kralja, pjevača Termita, kako se napola razgolićen rukom drži svojega izvađenog veseljka dok nastupa. Danas je, s objavljivanjem vinilnog izdanja dvostrukog albuma Termita, ta slika jedna od onih koje podsjećaju i dokumentiraju tadašnje događaje. Ujedno, ne sugerira banalno tek kako danas nije jučer; razdraganci i buntovnici uspijevaju pronalaziti svoje mjesto i u pop kulturi. Unatoč nastojanju da se njezini protagonisti vinu do medijske slave ni od kuda a onda preko noći padnu u zaborav. Prostor medijske pozornosti potrebno je, skoro u dnevnom ritmu, oslobađati za nadolazeće snage, kakve god one bile.

U vrijeme dok su još bili aktivni, Termiti su se teško uspijevali zbrojiti pa da naprave dovoljno snimaka za objavljivanje albuma. Cijena je to naglaska na živim nastupima. Možda je Glavanov glas tada nešto brundao i zanovijetao, ali nije zato propustio zapaziti sličnost između Buldožera s M. Breceljem i Termita. I to ne vrijedi jedino za nastup u opatijskoj Kristalnoj dvorani. Živi nastupi Termita bili su organizirani kao niz kratkih igrokaza koji su na svoj način “ilustrirali” pojedinačne pjesme. Letjelo je posvuda po dvorani perje iz bok te pitaj odakle dovučenih jastuka, WC školjka, za zabiti glavu u nju, valjda je došla s hepeninga Teatra mladih Alternativa usred riječkog Korza kojih pola godine ranije. (I frontmen Kralj iz Termita bio je jedan od izvođača toga rijetkoga hepeninga.)

Postoji “Svaki čovjek ima svoj blues” Buldožera, postoji “Vjeran pas” Termita. Stilsku je razliku između njih teško previdjeti. Na što Termiti, unatoč nemalim bliskostima, nisu pristajali jest to da i “vjeran pas” ima “svoj blues”. Sačuvan za nevesele trenutke privatnog života, podalje od javnosti, od medijske pozornosti i sposobnosti za, kako oni sami kažu, biti i ostati “razdraganac”. Unatoč svim danas već teško popravljivim trapavostima, ostvarenje ovoga albuma Termita ne uspijeva zasjeniti samog sebe. Ali ne radi se jedino o još i današnjem veličanju “Vjernog psa” toga da ona ostaje kakva bezvremena himna. Bez “Pobune”, bez “Nove umjetnosti”, bez “Redukcije” … piši naprosto propalo.