.

.

Fra Drago Bojić, (koji je bio autor pogovora) o knjizi B. Dežulovića pored ostalog kaže: „Summa Atheologiae – Nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg“ u nekom smislu ide u prilog vjernicima i Crkvi. Kao primjer navodi jednu iznimno zanimljivu rečenicu iz knjige: „Nisam ateistički misionar i nemam ambiciju širiti svijetom nevjeru, meni je samo stalo Hrvatima suziti vjeru na veličinu tuš kabine“. I danas, dok sam se tuširao, padne mi to na pamet i shvatim kako je to zapravo sjajna teološka misao. Vjera je ovdje, preko institucija, fundamentalizma, nacionalizma i dogmatizma, stvarno zaprljana i onda je dobro da ju se ponovno vrati u tuš kabinu, da se tamo opere pa da u javnosti može zamirisati’, rekao je fra Drago.

Početkom kršćanske religije u punom smislu se, osim formalno, ne može smatrati raspeće Isusa Krista, to jest njegovo uskrsnuće, te zatim osnivanje Crkve kao institucije, ili možda pisanje Evanđelja, a tako su skloni misliti mnogi kršćani, već bi se učenje Isusa Krista trebalo smatrati sumom ili najusavršenijim vidom jevrejske religijske misli. Jednostavnije govoreći, ono što je Homer za, ako se može tako reći, predhomerovsku književnost, to je i Isus Krist naspram starozavjetnog, ali ne samo starozavjetnog, religijskog učenja. Prema profesoru Bornkammu Ivanovo Evanđelje se pojavilo vremenski najkasnije, oko 100-te godine nakon Krista, a Evanđelje po Marku je prvo koje je nastalo, i to bi trebalo biti oko 70. godine po. Kr., dok je Lukino i Matejevo Evanđelje napisano između 75. i 95. nakon Krista. (usp. Bornkamm, 1981: 233)Jevrejska religijska misao se ne može ograničavati jedino na naučavanje zvaničnog židovstva, naročito u I stoljeću prije Krista, kada djeluju brojne, ako se mogu tako nazvati, sekte; ali iako su te sekte nastale kao opozicija zvaničnom židovstvu, ipak se trebaju smatrati njegovim derivatima, a nikako zasebnim religijama. Naročito Eseni, a o tome govori i Eugen Werber u svojoj knjizi Kršćanstvo prije Krista?, poglavlje Tko su bili Eseni, imaju dosta zajedničkog sa ranim kršćanstvom, a naučavanje Esena, najblaže kazano, nalikuje propovjedima Isusa Krista. (Ovakve teze su se pojavile polovinom 20. st. nakon arheoloških iskopavanja u Kumranskoj špilji). U predgovoru za gore navedenu knjigu je, u vezi s tim, napisano sljedeće: “Pomna analiza kumranskih tekstova, provedena na nekim fragmentima i u ovoj knjizi, jasno ukazuje na brojne podudarnosti s tekstovima evanđelja i Pavlovih poslanica. I nisu to više neke daleke sličnosti kakve su se i prije mogle naći uspoređivanjem kršćanskog Novog zavjeta i židovskog Starog zavjeta, nego posve neposredni kontinuitet za koji se smatralo da je prekinut negdje u 200-godišnjem razmaku između posljednjih starozavjetnih knjiga i prvih evanđelja.” (Werber, 1972: VI/VII) Samim time je Isus Krist jedna koncentracija iskustva i mišljenja svoga vremena, koje se pruža još do današnjih dana.Ili kako to u članku pod nazivom – Da li je dolikovalo da Krist treći dan uskrsne?, kaže Toma Akvinski: “Krist je, kako smo prije rekli (p. 51 čl. 4 odg. na 1-2 razlog), uskrsnuo u osvit zore, kad je već svjetlucao dan, da bi time označio kako nas je svojim uskrsnućem doveo do svjetla slave: kao što je i umro kad se dan već mračio i hvatala se tama, da bi nam pokazao kako je svojom smrću razorio tmine krivice i kazne.” (Akvinski, 1990: 418) Sve nam to govori da je sa pojavom Isusa Krista osvanuo jedan novi dan, jedan novi poredak svijeta i jedna nova struktura mišljenja. Ako ovu misao Tome Akvinskog razumijevamo u prenesenom smislu (sa čijom interpretacijom se vjerovatno ni Toma Akvinski ne bi složio), Isus Krist je živio, pa samim time i učio od ljudi u starom dobu, u kojem je i umirao, a novo doba je nastupilo onda kada je umro i uskrsnuo. To znači da je Isusovo učenje jedna suma starog vremena – dok se on istovremeno nalazi i na početku novog stadija u evoluciji čovječanstva na planeti Zemlji. Međutim, apologeti bi sada kazali da se Kristovo učenje ne smije smatrati sumom ili najusavršenijim oblikom, jer bi mu se time oduzimale mesijanske osobine, a ni Toma Akvinski, što je već spomenuto, se ne slaže sa tvrdnjama da je Isus Krist učio od ljudi, i o tome je pisao u raspravi Tumačenje dogme o Isusu Kristu, Majci Božjoj i Sv. Duhu: “U svakom rodu prvi se pokretač ne pokreće onom istom vrstom gibanja, kao što niti onaj koji se prvi mijenja ne mijenja druge. A Krist je postavljen glavom Crkve, dapače svih ljudi, kako je već rečeno (p. 8 čl. 3), da po njemu svi ljudi ne samo prime milost, nego i da od njega prime nauku istine. Stoga on u Ivanovu evanđelju (18, 37) govori: Ja sam se zato rodio i zato došao na svijet da svjedočim za istinu. Nije, dakle, dolikovalo njegovu dostojanstvu da ga bilo tko od ljudi u nečemu poučava.” (Akvinski, 1990: 395) Prema tome, samome Isusu nije dolikovalo da uči od ljudi, a samim time da prolazi kroz proces odrastanja, kroz koji prolazi svaki čovjek u upoznavanju Svijeta. Protivno riječima Tome Akvinskog govori i to primjerom dokazuje, Gunther Bornkamm, nekadašnji profesor za Novi Zavjet na sveučilištu u Heidelbergu. U knjizi Isus iz Nazareta profesor Bornkamm piše sljedeće: “Ova izvanjska slika Isusova nastupa potvrđuje se sadržajem njegova nauka. U velikom broju o njemu predanih izreka daju se naći mnogobrojne paralele iz židovskog učenja i života.” (Bornkamm, 1981: 106) Dalje profesor Bornkamm navodi desetak poređenja između židovske predaje i predaje o Isusu Kristu – od kojih ćemo ovdje navesti nekoliko: židovska predaja – “Svaki koji (požudno) pogleda neku ženu, kao da ju je i obljubio.” Predaja o Isusu – “Svaki koji radi požude pogleda nečiju ženu već je u svom srcu izvršio preljub s njom. (Mt 5, 28)” (…) Židovska predaja – “Mjerom kojom neki čovjek mjeri, mjerit će se Bog) njega.” Predaja o Isusu – “Mjerom kojom vi mjerite bit ćete i vi mjereni. U svome znamenitom eseju Evropa danas, Miroslav Krleža još i bolje i dublje opisuje dokle seže, i koliko je rasprostranjena ta vanjska religioznost krščanstva: “Ljudožderski sebeljubiva i zvjerski grabežljiva, Evropa je izmislila svoga boga kao četverobojnu sliku nad bračnim posteljama prosjaka ili budilicu na noćnome stoliću bogataša: na takvoj bogataškoj budilici Djevica Marija svira zlatnu mandolinu, a svijetlo-zelena safirna srna kleči pred kolijevkom Novorođenčeta, koje se spustilo s neba da otkupi svojom krvlju čitavo čovječanstvo i da postane barjak hiljadugodišnjih evropskih ratova i draguljarski ukras na bogataškom, milijarderskom noćnom stoliću.”

.

.

Pojam Raja je jedna vizija „duhovnog stanja“, sjedinjenja trenutka i vječnosti, kroz osjećaj blaženstva. Džejms Džojs (James Joyce) je smatrao da je „bolje proći ćelav kroz taj drugi svijet u punoj slavi neke strasti, nego iščeznuti i uvenuti tužno s godinama“.

Zašto je Raj sušta suprotnost okolnostima života na zemlji? Život na zemlji je preobražaj obilježen patnjom. Preobražaj podrazumijeva proces mijenjanja, proces starenja, koje sa sobom donosi tjelesnu bol, patnju. Čovjek na zemlji osjeća rajske impulse kroz izolovane trenutke. Nakon što popijemo čašu vina, mi osjetimo toplo strujanje, jedno rajsko raspoloženje, ali ako sa vinom pretjeramo, već tokom noći osjećamo bol, glavobolju, a izlazak iz takvoga stanja podrazumijeva proces. Ma koliko uznapredovala, medicina nas ne može lišiti patnje. Medikamenti ublaže patnju, oni je odgode, ali patnja je neminovnost čovjekovog postojanja na zemlji. Tako da je ovaj život zaista jedna biblijska „dolina suza“, jedno putovanje obilježeno stradanjem, nepreglednim morem patnje, a nada, naš najvjerniji pratilac kroz život, usmjerena je na mitske predstave o mogućem Raju, o nagradi za zemaljsku patnju. Mi ne znamo da li je pojam Raja istinit, ili se radi o konstrukciji Mita, koji ima cilj samo da održava nadu u životu, da ponudi smisao toj patnji. Možda je ljudska predstava o Raju jedna projekcija na metafizički plan blaženog tjelesnog stanja. Mi Raj doživljavamo kao otok sa bijelim pjeskovitim plažama i palmama, na kojem ležimo sa slamnatim šeširima. Možda, jer su to najljepše slike koje zemlja ima. Ali Raj je prije svega jedno polje savršene egzistencije čovjeka, što je suprotnost zemaljskoj nesavršenosti. Planeta Zemlja bi mogla biti Raj, svaki pejzaž, svako jezero, more – rajski su lijepi na svoj način. Međutim, za čovjeka crvena pustinja nema rajsku estetiku, ako je ona za njega prostor patnje, prostor stradanja. Za čovjeka koji ispucalih žednih usana danima tumara pustinjom tražeći oazu i izvor ovde, oaza je jedan simbol rajskog toposa. Pojam Raja ima izvore u najstarijim knjigama, kakve su starozavjetne knjige, prisutan je u brojnim kulturama, u jako mnogo oblika. Antička književnost ima svoje mitove o Raju, a nema sumnje da je starozavjetni mit o Raju jedan od vrhunaca doživio u srednjovjekovnom periodu, posebno u Danteovoj „Božanstvenoj komediji“.

.

Protagonist ove priče je stekao neke predstave o Raju čitajući biblijske knjige. Za njega je to motiv da krene tragati stazama starozavjetnih toponima, u nadi da će pronaći odgovore, ili nagovještaje Raja na zemlji. On poduzima putovanja u Irak i Tursku u potrazi za mogućim geografskim prostorima „rajskog vrta“. Tako ga je potraga odvela do brda Nemrut, jer se izvor Eufrata nije nalazio daleko od toga mjesta. Tu je pronašao jedan riječni vrtlog, jedno jezerce, koje nije bilo potpuno mirno, jer je iz njega oticala podzemna struja. Našeg junaka je radoznalost izazvala da zaroni u podzemni tok te vode, kako bi ga istražio. Međutim, on je nabasao na jedan „metafizički čvor“, mjesto gdje se križaju nevidljivi svjetovi, tako da ga je podzemna vodena struja povukla sa sobom i izbacila pravo u – Raj. Tamo on susreće anđele, s imenima Micael i Fidus. To su bića, koja nikada ne spavaju, koja se ne mijenjaju. U tom su smislu oni sušta suprotnost čovjekovoj prirodi na zemlji, koja je obilježena stalnim preobražajima, koje vremenom u sve većoj mjeri prati patnja. Autor reispisuje prvobitni biblijski tekst u jednom novom obliku. Tako da uskoro surećemo čuvara „rajskih vrata“, kao i brojne druge pojave i motive iz biblijske predaje. Tu su životinje bile u prijateljskom odnosu: panteri su ležali mirno pored ovaca, a majmuni su se družili s krokodilima. U Raju nije bilo potrebno da jedni druge progone, love – kako bi se prehranili. Može biti da je u tom surovom lancu ishrane prije svega sadržano biblijsko prokletstvo čovjeka na zemlji, koje se nakuplja kroz vrijeme, koje se prenosi kroz generacije. Samo jedan naraštaj bi se možda oslobodio tog prokletstva, da može izbjeći proces nasljeđivanja. Toga u Raju, barem kako je on predstavljen u ovoj priči, nema – to je prostor u kojem je blaženstvo trenutka prošireno na vječnost. Tu borave anđeli u ljudskom obliku, koji su u taj prostor „prognani“, kao čovjek na zemlju: „Drvo spoznaje dobra i zla“, Micael mi je šapnuo, kao da nije bilo dozvoljeno, glasno o njemu govoriti. „Nama anđelima nije zabranjeno kušati plodove, ali iz strahopoštovanja prema naredbi, koja je data Adamu i Evi, mi se držimo podalje od njega“. Anđeli su, kao što rekoh, u ljudskom obliku, isto kao anđeli u filmu Wima Wendersa „Nebo nad Berlinom“, koji su učinjeni vidljivima. Ova transfiguracija se događa u filmu na dvostruk način: kao naratološka inicijacija (anđeo koji se preobrazio u čovjeka dobija jednu historiju i može je ispričati) i kao estetski događaj (anđeo osjeća „težinu svijeta“, prepoznaje boje i uči da voli). Anđeli su bića koja se ljuljuškaju u najskrivenijim predjelima naše duše, i nije ih mudro razotkrivati. Rizikujemo da se pretvorimo „u magarca koji je vidio anđela“. Aluzija je to na istoimenu knjigu Nika Kejva („And The Ass Saw The Angel) u kojoj je anđeo „nježan i osjećajan, duhovit i ozbiljan, a ponekad grub i nemilosrdan“. Stoga pojavljivanje Nika Kejva u filmu „Nebo iznad Berlina“ nije nimalo slučajno. Nik Kejv (Nick Cave) je živio nekoliko godina u Berlinu i to baš u vrijeme snimanja Wendersovog filma.

Možda bi trebalo obnoviti i osvježiti sjećanja na naše Svetinje. Jadranka Brnčić u svome tekstu „Sjećanja na Svetosti“ ovako piše: „Pokret stvaranja čin je Božjega samoočitovanja, njegovo utjelovljenje u stvorenome, zagrljaj kojim duh nerazdruživo grli materiju. Svjetlost je stvorena prva da bismo to mogli vidjeti nutarnjim ćutilom za neizrecivo, za skrovitost začinjanja i rađanja, rasta i umiranja. Za tajnu odlazaka i vraćanja, pražnjenja i očitovanja. Rađanja i umiranja, svjetlost i tama odmjenjuju se poput udaha i izdaha kroz mijene koje tvore vrijeme što se gnijezdi u prostoru. Stvaranje je čin razdvajanja, poput glazbene fraze koja se preslaguje u simfoniju da bi se razjedinjeno prepoznalo, da bi život potekao i brinuo za nas bolje nego što bismo mi to ikada mogli“…

Potrebno je da se dogodi nešto veliko, nešto što će lokomotivu civilizacije skrenuti na jedan sasvim novi kolosijek. Koliko će vremena proteći dok se to ne dogodi, ostaje da se vidi. A do tada, preostaje nam hod utabanim stazama natrag, sve do onog mjesta i trena kada je Isus izgovorio onu sudbonosnu rečenicu kojom osniva crkvu: „Ti si Stijena i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju. Dajem ti ključeve Kraljevska nebeskog“.

.