.

.

„Svijet je kao šljiva, kao lijepa zrela šljiva“, glasno je izgovorio Simon Mihailović, silazeći niz brdo Tabija prema gradu što je ležao pred njim u dolini. Zapravo se sama od sebe izgovorila njegova radost, izrazilo se, bez njegove namjere i volje, osjećanje da je svijet do posljednjeg djelića ispunjen dobrim sadržajem, plodan i dovršen, sočan i zaobljen, gotovo savršeno okrugao i radostan zbog te svoje zaokruženosti. To se osjećanje pojavilo u njemu vjerovatno još jutros, kad je počeo obilaziti svoju rodnu kuću koju nije vidio dvadesetipet godina, ali on to valjda nije primijetio, tako da se sada zaustavio u pola koraka od vala radosti što ga je zapljusnuo i oduzeo mu dah. Nenamjerno je izgovorio da je svijet kao šljiva, a sve u njemu je govorilo “Živjeti! Živjeti!” i tim kliktanjem davalo oblik strasnoj žudnji za životom što ga je ispunjavala do posljednje žilice. Kao da mu je i srce, svojim otkucajima, vikalo “Živjeti! Živjeti!” preplavljala ga je vjera da vrijedi živjeti, da bi on itekako mogao imati budućnost i da bi ta budućnost mogla, da bi morala, biti dobra i lijepa. Kao šljiva – zrela, puna i obla.

Pod nogama mu je, u dolini, ležala Foča. Priljubljena uz svoje dvije rijeke, okupljena oko ušća Ćehotine u Drinu kao šljiva oko koštice, prostire se oko ušća kao svoga geometrijskog središta u sve širim krugovima, dok ne ispuni cijelu kotlinu i ne zaposjedne rubnim mahalama i okolna brda. Kao gotovo sve bosanske kasabe, Foča je izgrađena u kotlini koja, onako okružena oblim pitomim brdima, izgleda kao gnijezdo. Valjda zbog kotlina u kojima su izgrađeni i čiji osnovni oblik slijede, bosanski gradovi u osnovi imaju ili formu uske i jako izdužene elipse ili formu kruga, ovisno o tome je li se kotlina u kojoj su izgrađeni rastegla duž rijeke i priljubila uz nju, ili je župa, kotlina šira od uskog pojasa uz rijeku i u osnovi najbliža formi kruga. Fočanska kotlina je jedna velika župa, gotovo pravilan krug, a centar kruga je ušće Ćehotine u Drinu, koje su mještani zvali Sastavci. Za Sastavke je vezan ili se prema njima određuje sav život grada kako ga se Simon sjećao: na desnoj strani Sastavaka prostirao se Pijesak, kupalište i cirkus-plac, mjesto na kojem su se smještali luna-parkovi i ringišpili kad su dolazili ovamo, mjesto na kojem se jelo ćevape umjesto kućne hrane, na kojem se vidjelo prve žene s obojenom kosom i stranim izgledom, mjesto na kojem se zabavljalo, dangubilo, uživalo i sanjarilo, a na lijevoj strani Sastavaka leži Međuriječje na kojem su smještene škole i uredske zgrade, dakle dio grada u kojem se red i zakon svakodnevice uspostavljaju i utvrđuju, mjesto ispunjeno trijeznim trudom i obavezama. Za Sastavke je vezan i prema njima se određuje i vanjski oblik grada, jer se oko Međuriječja, Sastavaka i Pijeska, u sve širim krugovima, nižu mahale: Centar, Šukovac, Budimlje i Musluk, pa Prijeka Čaršija, Donje Polje, Štovići i Gradac, pa Ćerezluk, Livade, Gornje Polje i Tabaci, pa… Najširi krug čine rubne gradske mahale, izgrađene već na padinama okolnih brda kao što su Ćelovina, Gradačka stijena, Dub i Tabija, brdo na kojem su Simonova mahala i kuća.

Dok je živio u Foči, Simon je vjerovao da je njegov grad zapravo zbrka sokaka i kuća, s ponekom prazninom koja bi se uz mnogo pristrasnosti mogla nazvati trgom, bez plana i reda, bez jasnog oblika i vidljivog razloga za bilo koju od odluka koje su odredile izgled grada. Kad bi se dogodilo, tokom svih ovih godina odsutnosti, da se prisjeća svoga grada, primijetio bi da ga Foča podsjeća na mrežu bora rasutih po staračkom licu. Ali sada, kad gleda grad nakon duge odsutnosti i nakon svega što je naučio i iskusio tokom te odsutnosti, rekao bi da prepoznaje ili makar sluti plan prema kojem je sve to sagrađeno i raspoređeno. Nije to ljudski plan, toliko se vidi na prvi pogled, ljudski je doprinos ovdje, kao i kod svih drugih bosanskih gradova, samo odluka da se gradnja prilagodi terenu i podredi njegovoj logici, tako da se na prvi pogled pomisli kako grad nisu izgradili ljudi, nego su ga iz sebe istisnula brda za koja se on drži. Ali neki plan postoji, možda skriven poput onoga plana prema kojem su raspoređena ova brda i između njih usječena riječna korita, možda zatrpan manje duboko od njega ali ipak skriven dovoljno da ga ljudsko oko ne vidi sve dok mu se on sam ne otkrije. Izgleda da se taj plan odlučio otkriti Simonu danas, na pravoslavnu Veliku Gospojinu, 28.8.1991. godine, jer on ga nesumnjivo sluti, gotovo prepoznaje i razumije, sada, dok gleda svoj grad sa svog brda, desetak koraka udaljen od svoje kuće.

„I Foča je kao šljiva“, viknu Simon i nasmija se od radosti kojom ga je ispunjavala tamnozelena boja grada i njegovih brda, ponegdje proviđena s isto tako tamnom plavom bojom zrele šljive…

(Fragment iz knjige „Noćno vijeće“ Dževada Karahasana)

Počivaj u miru, maestro.

.

Foto: MARKO RAGUŽ Sarajevo, 22. 06. 2023.