Tih nekoliko cura, koje ne znaju baš naročito pisati, ali su sveprisutne, umrežene, samosvjesne, ukotvljene, okretne s javnošću, samopromotivne, lukave, znaju se fotkati, oblačiti, prenavljati, mistificirati, okrenuti oku kamere manji nos i energičniji profil. Zaklinju se u poeziju, sve im je drugo “sporedno” i rade to “samo za život”, a cijelo su srce stavile u pisanje (taj dio mi je najbolji!) urednikovanje, prezentiranje, festivale i skupove, čitanja, nastupanja, objavljivanja, u puštanja balona kao u Okudžavinoj pjesmi: “Šarik vernulsja, a on galuboj”. Uvijek je to neki plavkasti balon, i jest i nije, ali ipak tu i tamo dobije boju pjesme.

Zanimljivo je kako one drže slovo o poeziji, kako retorički pokrivaju manjak nadahnuća ili tehnike ili obje sastavnice, i kad ih čovjek sluša misli :”Zrela voćka, samo što se ne otkine i ne nahrani narod Mirmidonaca u travi, za tri pokoljenja.”.Ja im ne vjerujem. Rijetko čitam njihove pjesme, mislim da su malo prezrele za start, a prilično okasnile za nešto inovativno, novo, produhovljeno, ambrozijsko, da čovjek okusi slast poezije, utjehu poezije ili da ne nagne nad zdenac kontemplacije, pa u nekoliko izvoda da dobije uvid u kakav filozofski ili estetski problem. Također ne volim biti s njima u istom međukoričju, ne vidjevši naš “zajednički nazivnik”. Previše mi sliče jedna drugoj, u reciklažnoj distribuciji metafora (ako ih uopće imaju!) i u tom nekakvom stvarnosnom “nahrpljivanju građe”, od koje bi, kako rekoh, tek trebalo napisati dobre pjesme.

Međutim, čitajući njihove intervjue, objave i najave, donekle sam promijenila mišljenje o korisnosti posla. Mislim da je njihovim nastojanjem povećana opća vidljivost žena u kulturi, čime su donekle “zatresle gaće” muškom klanu i njihovoj agresivnoj dominaciji u polju stvaralaštva. Gospođe se ne skrivaju iza uštirkane pregače , već trče maraton po parku, penju se po stijenama, zgrabe instruktora za remen pa skoče padobranom, odu na studijsko putovanje na Tibet, uberu kakvu prestižnu stipendiju, slože školicu pisanja. Također, rastepu “lanac s. Antuna” u nagrađivanju i podilaženju, vele frajerima da im je pivski trbuh s ribičkim prslukom veći od književnog autoriteta i da za jednog prononsiranog “muškardina” malo previše piskaju u govoru, a i rutinirano lažu, što nije bez refleksa na njihovu književninu. A one ipak, sva nabrojena i umnožena iskustva ugrade u to svoje pletivo od riječi i hekleraj poetskih nesanica i vrućica.

I tako, dakle. Svaka stvar može biti viđena u Janusovu zrcalu, s najmanje dva aspekta i ne treba brzati sa zaključcima. Ne znam što će “žensko društvance” smisliti naposlijetku, zbog čega ostavljam mogućnost otvorenom. Kažu da su najbolje piramide široka podnožja i čvrste sredine, koje ponajbolje drže svoj vrh vidljivim izdaleka. Usporedit ću to sa susjednim, bliskim literaturama, i kad samoj sebi pometem “polje mogućega”, gledat ću da se o tome i oglasim. Ili neću, svejedno. Gospođe će u pozadini raditi istim marom i žarom, znajući da je po drevnim tekstovima upravo njima namijenjena uloga spasiti svijet od učmalosti, truleži. jada i mrtvih pčela, koje su trebale donijeti med “zlatnoga doba”, da je bilo više srca, razbora, sabura i ljubavi za božje djelo i Riječ, koja bijaše na početku svega.

I koja će možda ipak preživjeti u ženskim ustima. Ali to neće biti “bunch of ladies”, moram vam reći, na svoju nemalu žalost.

.