„Babylon Berlin“ odnosno Berlin dvadesetih prošlog stoljeća je grad koji je u svojoj stvarnosti jednako kao i u filmskoj priči potonuo u carstvo poroka.

Pazite sad ovo, živa je istina. U Berlinu ima i onih koji su uvijek „budni“. Svi smo prijatno iznenađeni viješću da njemački ministar za pravdu traži odlučne mjere u borbi protiv mafijaških klanova. Mafiju ćemo suzbiti i staviti pod kontrolu, tvrdi savezni ministar, jedino ako povećamo pritisak. Berlin „dvadesetih“ je obilježen kriminalom, političkim sukobima i borbom za preživljavanje. Danju sumorna i teška svakodnevnica a noću neodoljivi „zov berlinskog podzemlja“ sa puno glazbe, alkohola i droge. „Plava trava zaborava“, univerzalni lijek za sve rane i boljke i naravno kafanske priče bez kraja i konca…

Ministar pravde ne posustaje i hrabro objavljuje rat mafijaškim klanovima uz korištenje „svih mogućih metoda“.

Bundesjustizminister schlug zudem vor, „spezielle Verbrechen der Clans auch auf unkonventionelle Weise“ zu bekampfen. „Beispielsweise indem wir die Statussymbole von Clan-Mitgliedern nach Straftaten einziehen, etwa deren Luxsus-Karossen, teuren Schmuck und Uhren.“

Šta povezuje „Babylon Berlin“ iz dvadesetih prošlog stoljeća i ovaj današnji Berlin?

Odgovor na ovo pitanje je više nego šokantan, ali je na žalost istinit.

Povezuje ih „Nebo iznad Berlina“ i mafija odnosno dobro uvezane mafijaške hobotnice i klanovi. Tako je bilo u Berlinu prije sto godina, a tako je i danas.

Današnji Berlin, mora se to priznati, još uvijek nije u potpunosti pao u ralje mafije.

Da država još daje znake života potvrđuje i izjava aktuelnog njemačkog ministra pravde (Marco Buschman) koja se pojavila danas u njemačkim medijima (25. 06. 2023.)

Kroz šalu sam, igrajući se riječima, napravio usporedbu „ovog i onog“ Berlina „utapajući“ ovu današnju izjavu (koja je dijelom na njemačkom jeziku) u kratki opis ondašnjeg Berlina.

Iako je u međuvremenu prohujalo čitavo jedno stoljeće u Berlinu su neke pojave „ambijentalne prirode“ u svome korijenu ostale manje-više iste.

Alte Lied – alte Leid, što bi rekli Nijemci ili u prevodu „stara pjesma – stara bol“.

Svojevremeno se u getu zapadnog Berlina, nekako sama od sebe, porodila iluzija „zaokruženosti svijeta“ ili takozvana „poetika začaranog kruga“. Književnik Stanislav Vinaver je dugo živio u Berlinu i dobro je poznavao i lice i naličje berlinskog kafanskog miljea i njegove specifičnosti. Riječ je jednom čudnom fenomenu takozvane „jaranske estetike“, tipične za berlinsku „knajpu“ (kafanu), koja je kroz vrijeme postajala robinja nevidljivog začaranog kruga. O tom „začaranom krugu“ Vinaver piše:„U narodnim pričama često se govori o začaranom krugu. Ocrta ga glavni junak u sudbonosnom trenutku. U nj ne mogu prodreti razjarena čudovišta. Narodna mašta išla je dotle: do granice, do ivice kruga. S one strane je carstvo zlih sila. Ako junak pređe ivicu, biva rastrgnut. Sa najvećim naporima civilizovani čovek ocrtao je mnoštvo spasonosnih krugova. Često su ocrtani proizvoljno i izvučeni nedovoljno: kako se kad ugrabila prilika, pred napast. Krug oko domaćeg morala, oko društvenih primijenosti, pa i oko umetnosti. I sâm čovek, u lavirintu nasleđenih i stečenih krugova i lukova sve više postaje zatvoren u krivu liniju iz koje ne može uskočiti u slobodan prostor. I ranije se nije moglo izaći iz sebe. Ali krug je tad bio slabo vidljiv, gotovo neizvučen, on je vladao, ali je njegovu stvarnu graničnost trebalo tek otkriti, da se vidi da je tu. Danas sve više znamo, sve više vidimo granica i lukova. I, kad je prošao prvi strah od demona i zlih sila, protiv kojih je moralo da se udružuje – javlja se želja, prva: proširiti krug i želje još, druge, neodoljive: izaći sasvim iz kruga.“ Nemogućnost izlaska iz začaranog kruga izaziva paniku i strah te stvara posebnu formu stvarnosti koja na novi način preobražava mentalne slike. Sartr kaže da je „osnovno obeležje mentalne slike nekakva sposobnost predmeta da bude odsutan u samome svom prisustvu odnosno original se ovaploćuje, silazi u sliku“. Slika je doživljeno prisustvo i stvarno odsustvo, ona je prisustvo-odsustvo. Misterija pomenutog „začaranog kruga“ se krije u tome što njegov nastanak nosi sva obilježja zagonetke i ko god pokuša da je odgonetne zaluta i napušta traganje.

Greške u traganju se prave zato što ključevi tajni nisu „gore“ nego se kriju u mračnim labirintima „podzemlja“. To je jedna Stvarnost – koja posjeduje idejnu koherentnost – zasnovanu na nizanju slika, kroz vremensku i prostornu organizaciju. Ovom prilikom je potrebno objasniti taj koncept Podzemlja – Undergrounda Stvarnosti – koji je temeljan – i po kojem film nosi naziv. Sasvim jasno, ovo nije prvi put da je „Podzemlje“ korišteno kao prostor arhitektonike umjetničke Stvarnosti. Dovoljno je sjetiti se slavnih primjera iz književnosti. Homerov Odisej silazi u podzemni Svijet – u koji su bačene nepodobne duše – koje su griješile protiv božijih ili ljudskih zakona, dok su boravile na svjetlosti Sunca. Takvo podzemlje je od ogromnog značaja u ukupnoj antičkoj književnosti. Potom postoji primjer Lukijana – u čijoj prozi se, također, pojavljuje taj prostor podzemlja. Međutim, najslavniji primjer oblikovanja prostora unutar podzemnog Svijeta, svakako je Danteov „Inferno“ – Pakao „Božanstvene Komedije“. U slučaju Dantea je, također, riječ o jednom prostoru, sa specifičnom strukturom – sazdanom od razina, krugova, odnosne mreže pozemnih kanala, kao što je to slučaj i sa Podzemljem Emira Kusturice. Međutim, Danteov Univerzum konstruiran je na principima kršćanske arhitektonike Univerzuma – on odražava jednu strukturu Svijeta koja je dominirala u Srednjem vijeku. Također je tu riječ o društveno nepodobim osobama, čiji je boravak u Svijetu Podzemlja zapravo kazna, i oni se nadaju pomilovanju i izlasku iz Podzemlja – u Svijet Čistilišta ili Raja. Riječ je o ljudima koji su se ogriješili o Zakone Crkve (ili Božije Zakone) – ili pak ljudske Zakone. U Svijetu Undergrounda Emira Kusturice, riječ je o sasvim novim okolnostima, i konture njegovog Podzemlja nešto su drugačije. Riječ je o Podzemlju političke Stvarnosti – totalitarnih sistema 20. vijeka, o jednoj koncentraciji zbilje koja je obilježila blisku prošlost, i koja je umnogome različita od Danteovog Podzemlja. U Svijetu Podzemlja Emira Kusturice zapažaju se i elementi urbanog Undergorunda – koji je toliko važan u stvarnosti savremenih gradova, i koji je postao prostor zasnovan na svojevrsnim urbanim mitovima. Međutim, kod Kusturice je riječ prije svega u političkom podzemlju. Spomenuto političko podzemlje je bilo snažno prisutno u svim evropskim gradovima tokom i nakon Drugog svjetskog rata – koji su bili izloženi ideološkoj represiji, i potiskivanju nepodobnih društvenih elemenata u podzemne kanale – u ilegalu, da tako kažemo. Berlin je primjer jednog takvog grada – u kojem je urbano podzemlje (najbolji primjer je roman „Mi djeca sa kolodvora Zoo“) zapravo popunilo vakuum koji je ostavilo političko Podzemlje. U Francuskoj je to Podzemlje, također, bilo izraženo – kroz djelovanje Pokreta otpora, kao na primjer i u Varšavi, u kojoj su postojala Geta, i snažne podzemne struje, koje su se opirale nacističkoj okupaciji. Međutim, to podzemlje je nakon Drugog svjetskog rata iščezavalo, ili se preobražavalo u nešto drugo. Posljednji primjer u povijesti 20. vijeka jeste Sarajevo. Stvarnost toga grada je, također, tokom rata 1992 – 1995 potisnuta u jedan Podzemni Svijet – riječ je o jednom ideološkom i političkom podzemlju. Možda je to političko podzemlje u Sarajevu doživjelo svoj vrhunac – sa svim Zidovima, Getima, linijama Razdvajanja, uličnim borbama, tokom kojih se Podzemlje izlilo na svjetlo dana, a zvanična Stvarnost Grada je potonula u Podzemlje. Kada je riječ o Sarajevu, tokom Drugog svjetskog rata nije bilo mnogo izraženo to urbano i političko podzemlje, jer tada Sarajevo jedva da je bilo urbana sredina. Međutim, to je postojalo u Beogradu – i tu stvarnost umjetnički oblikuje Emir Kusturica. Postoji jedan film koji po mnogo čemu podsjeća na ovaj film Emira Kusturice. Riječ je o filmu „The Good German“ („Dobri Nijemac“) režisera Stevena Soderbergha. Riječ je o jednom političkom trileru čija je radnja smještena u Berlinu tokom Potsdamerske konferencije 1945., kada se počinje raspadati savez Amerikanaca i Sovjeta, i kada počinje tzv. Hladni rat. Tu odlično vidimo egzistenciju političkog podzemlja u Berlinu – sa mrežom podzemnih kanala koji po mnogome podsjećaju na Podzemlje Emira Kusturice. Na tom primjeru vidimo, kako je besmislena ideološka satanizacija, koju su, na primjer, koristili partizanski filmovi jugoslavenske kinematografije, jer su i u samom Berlinu postojali identični procesi političke represije, i sukobi društvenih snaga, kao što je to bilo i u navedenim evropskim gradovima. Međutim, Emir Kusturica je u ovom filmu zahvatio mnogo više i dalje – njegov Underground je po umjetničkim dometima ravan najboljim ostvarenjima Wima Wendersa. Riječ je o jednoj koncetraciji umjetničkih postupaka – po kojima je Underground svojevrsni klasik evropske i svjetske kinematografije, i jedan od najboljih filmova jugoslavenskog i post-jugoslavenskog filma.

.