OSTRVSKI PENTATEUH

I

Oplovljavam ga dugo,

prikradam kao prorok

oko ognjišta zvijezda,

tražim tupe hridi

da se uspenjem na vrh

a one se žiletima potpisuju.

Pod četinarima

bogovi se od ljudi skrivaju

(ko li je grešniji?)

sretni što se niko ne sidri.

II

Vesla sa urezanim

stihovima iz Luče i zvijezdom,

prislonjena uz stijene,

dvije kule stražare

od ostatka planete,

služe za raspeće.

Fazan izletio iz makije

lomi tišinu

iz materice Potopa rođenu.

III

Dok penjem se stazom

lavanda iz nozdrva gori.

Tirkiz ulja lomi šestare,

širi zjene i grči aortu,

u kap krvi sliva

da razori trombocite.

More iz svih kompasa proključalo,

ogledalo bez rama,

alfabet bez kraja,

ispovijest neizmjerena epohama,

telegram postanja,

hemoglobin izlaza u neviđeno –

razumijem te na svim jezicima,

mrtvim i živim

koje ne naučih!

IV

Dva kratka i tri duga jezika

svjetionika zalajaše

ne budeći svijet.

Svi su gluvonijemi,

oni u mulju i usidreni.

Sam samcit na ostrvu,

zaboravljen od nimfi,

u nezboru s bogovima,

prstima koralima

pravim herbarijum

kaktusovih cvjetova

i učim

tablicu umnožavanja kapljica

da brojim do nebrojenog.

V

Sve sam mlađi,

modriji i veći.

Ulje mora u mene kaplje

a srce,

ostrvo nepošumljeno,

bogovi napustiše

jer im ne treba.

Sam samcit s morem

iste krvne grupe,

lik svoj ne prepoznajem,

niti glas

a ja sam!

Na Školju (Ostrvo Sv. Nikole) pred Budvom, 23. VI 2023.