Alan Turing, britanski matematičar, informatičar, logičar i kriptoanalitičar, krivično je gonjen 1952. zbog homoseksualnosti. Unatoč znanstvenim postignućima zbog kojih se smatra “ocem teorijske računalne znanosti i umjetne inteligencije” i iznimnog doprinosa tijekom 2. svj. rata u dekodiranju njemačkih šifriranih poruka, što je omogućilo savezničke ratne pobjede i spasilo milijune života – njegova seksualna orijentacija bila je presudna za njegov život i odnos države prema njemu. Nakon sudskog procesa, umjesto zatvorske kazne prihvatio je hormonsko liječenje, tzv. kemijsku kastraciju. Umro je 7. lipnja 1954., netom prije svog 42. rođendana, od trovanja cijanidom.

Pola stoljeća kasnije je rehabilitiran. 2009. britanska vlada javno se ispričala zbog “užasnog načina na koji je tretiran”, 2013. kraljica ga je posthumno pomilovala, zakon iz 2017. kojim su retroaktivno pomilovani muškarci osuđeni zbog homoseksualnosti naziva se “zakon Alana Turinga”, 2019. BBC ga je prema glasanju publike proglasio “najvećom osobom 20. stoljeća” u znanosti, a od 23. lipnja 2021. njegov je lik na novčanici od 50 funti. Da nije bio homoseksualac, neka od tih priznanja ne bi dobio, ali vjerojatno bi njegov znanstveni doprinos bio još značajniji, a njegov život mirniji i duži.

*****

Danas su u većini država homoseksualni odnosi zakonski slobodni. I to je veliki korak naprijed u ljudskim pravima (makar je stvarnost manje ružičasta, uglavnom zbog “običaja”, vjerskih dogmi i političkog populizma). Međutim, kao i svako progresivno društveno postignuće, i ovo ima dva lica. Ono tamnije ovdje je, između ostaloga, iskorištavanje gay pokreta za politička mešetarenja i veću tržišnu zaradu u industriji, modi i, naravno, medijima. Tu spada i učestala praksa “prepoznavanja” gay umjetnika – bogomdano za mediokritetske “stvaratelje”, istraživače i kritičare umjetnosti koji inače ne bi imali što raditi.

Tako u jednom dokumentarcu o Čajkovskom (“The Tchaikovsky Files: Confessions of a composer”) “redatelj razotkriva Čajkovskog kao homoseksualca” a ugledni stručnjaci važno objašnjavaju “izravnu vezu” između njegove seksualnosti i glazbe, te kako se u toj glazbi može osluhnuti njegova homoseksualnost. Što to zapravo znači? Bi li Čajkovski bio bolji ili lošiji skladatelj da nije bio gay? Također: bi li O. Wilde drugačije, bolje ili lošije pisao, R. Hudson glumio, Nurejev plesao a Freddie Mercury pjevao – da nisu bili gay, nego heteroseksualci? Izvjesno je da osobne karakteristike, kao i socijalni background, prožimaju nečiji umjetnički izričaj, ali – koliko je doista bitno da je netko gay, ženskar ili mizantrop za vrijednost i doživljaj vrijednosti njegova djela? Hoće li npr. istinski štovatelj književnosti manje cijeniti “Idiota” ako se “razotkrije” da je Dostojevski lagao svim ženama s kojima je bio i krao babinu mizernu penziju da bi vraćao svoje kockarske dugove? Sumnjam. Ali nesumnjivo je da “politička korektnost” u svojem pretjerivanju počinje zaudarati na nekorektnost.

***

Rainer W. Fassbinder, njemački redatelj koji je u svojem kratkom turbulentnom životu snimio 40ak izvrsnih filmova, bio je biseksualan. Tema homoseksualnosti prisutna je u nekoliko njegovih filmova, posebno u filmu “Fox i njegovi prijatelji” (Faustrecht der Freiheit, 1974). Za njega je rekao da je to “prvi film u kojem su likovi homoseksualci, a da homoseksualnost nije pretvorena u problem”, nego se “prikazuje kao sasvim normalna, a problem je nešto posve drugo; to je ljubavna priča u kojoj jedna osoba iskorištava ljubav druge osobe”.

Drugim riječima, gay veze u biti se nimalo ne razlikuju od hetero veza; u njima (ne nužno, naravno) cvatu iste laži, varanja, iskorištavanja, manipulacije, igre uloga i igre skrivača kao i u hetero vezama. Jer su glupost, neiskrenost, proračunatost i infantilna sebičnost “univerzalne” karakteristike ljudskog ponašanja – i one su bitne za neku vezu, a ne modus seksualnog odnosa.

Ipak, postoji jedna značajna razlika. Gay seks ne zbiva se radi prokreacije, nema stvaranja novih malih građana/ radnika/ vjernika, nego zbog užitka. I to gay seks, tj. vezu čini “neprirodnom”. Prirodni su biološka nužnost, potreba i razvoj vrste, a u kompletu s njima idu dužnost, trpnja, patnja, zatomljavanje, uskraćenost, podređivanje i naročito strah, ali užitak – ne, ne, ne! Jer onaj tko uživa, nije nesretan, jadan i sam; spasio je sam sebe i ne treba mu “spasitelj”. A nije ni uzor radno-političke revnosti, štoviše, postaje odveć razigran, raz-uzdan, pa i neposlušan. Dakle, nije mio ni Crkvi ni državi – kao ni svi oni koji, bez obzira na seksualnu orijentaciju, nisu impregnirani u kontroliranu zonu života.

*****

Jedan noviji film, “Savršeni stranci” (Perfetti sconosciuti, 2016.) talijanskog redatelja Paola Genovesea – vrlo poticajan za razmišljanje i samopropitivanje – govori također o neiskrenosti u našim ljubavnim, bračnim i prijateljskim odnosima, u kontekstu vezanosti uz mobitele, “crne kutije” naše intime. Homoseksualnost se spominje usput, ali uz zanimljivu opasku. Naime, kada se u grupi prijatelja, koja za večerom igra svojevrsnu “igru istine”, ispostavi da je jedan od njih homoseksualac, nižu se uvrijeđene, ljutite i odbojne reakcije gotovo svih prisutnih – koji su heteroseksualni, dakle, tradicionalno gledano, “moralno podobni” premda varaju svoje žene/muževe, lažu, prikrivaju, manipuliraju, i prešutno prihvaćaju život u laži. Time se ukazuje na jednu “boljku” modernog, liberalnog stava prema homoseksualnosti: jaz između verbalnog i stvarnog prihvaćanja. Koliko god se hvalili da smo napredni, da prihvaćamo gay osobe, da je to normalno itd., ne znači da ćemo se u stvarnosti jednako tolerantno i ljudski otvoreno ponašati, pa i kad (ili pogotovo kad) je u pitanju bliska nam osoba. (Mnoge vjerske stavove ne zauzimaju samo vjernici nego, uglavnom nesvjesno, i oni koji to nisu.)

Možda u osnovi svega leži strah. Strah od drugačijeg, nepoznatog, od bolesti, smrti, ne-imanja, nepriznatosti u društvu… Ukratko: od gubitka. Ali, kako god da su razumljivi potreba, želja, nagon za čuvanjem svoje cjelovitosti, integriteta, životnosti – zar odgovor na strah moraju, tisućljećima, biti odbojnost, mržnja, neprijateljstvo, borba, nasilje? Jesu li umnost, razumijevanje, dobrota i otvorenost duše u stvarnosti samo krhke riječi? Iluzija?

*****

27. i 28. lipnja 1969. desio se sukob u Stonewallu, između njujorških policajaca i posjetitelja gay okupljališta Stonewall Inn; slijedeće godine održana je prva “gay pride” povorka, a svake godine lipanj je diljem svijeta “pride month”.