OMER RAK: OVDJE, ONDJE & TRANS, Litteris, Zagreb 2023.

Eto meni ovih dana veselja: dobila sam u ruke ozbiljno književno štivo, knjigu priča Omera Raka koju je bio gušt čitati. Premda je knjiga nimalo marketinškoga naslova (Ovdje, ondje &trans?), s tendencijom nakladnika (pretpostavljam!) da dobije ontološki biljeg, tri duge priče ipak imaju jaki zajednički nazivnik: nesavladivi osjećaj nesigurnosti kroz koji se, htjeli ili ne htjeli, kreću likovi i mističnu atmosferu.

Ako se pri ocjeni ovoga djela zadovoljimo tumačenjem riječi “mistično”, izvedenoj iz grčkog muô  ( “zatvoriti oči ili usne”), valja znati da se ta riječ u osnovi odnosi na pojam tajne , često povezanoj s religijskom sferom, pri čemu pojedinac može “vidjeti” ono što je bilo skriveno od pogleda drugih i što će zaštititi šutnjom. Odnosno, ako postoji pojam koji se ponovno pojavljuje na kolektivnoj književnoj sceni, to je zacijelo “mistika”. Čini se također da je “mističnost” ponovno izabrana i kao sredstvo koje može sadržavati, prevesti ga u sadašnjost, omeđiti nedokučivi kulturni horizont koji se pojavljuje pred nama. Stoga je lako razumjeti zašto je Omer Rak, kao educirani pisac, naklonjen ezoteriji i mistici, posegnuo za tim književnim alatom i zašto misticizam ne tretira sa stajališta njegove religijske dimenzije, već iz perspektive individualnog iskustva koje je istodobno i psihološko i književno. Misticizam ga kao autora zanima utoliko što intervenira, s jedne strane, u dinamiku književnoga stvaranja, a s druge strane u modifikaciju stanja svijesti.

Svaka se Rakova priča u ovoj knjizi temelji na izmišljenim, nezaboravnim situacijama i likovima, a upravo ono mistično, duhovno armira knjigu, sadržajno na taj način ispirući u suvremenoj književnosti vrlo prisutnu komercijalnu duhovnost. Premda se priče mogu čitati i obrnutim redom od onoga kako su postavljene u knjizi, kako god okreneš – sadržaj je na nadrealnoj i snovitoj razini. Prva priča, „Omara“, u svom je subsadržaju prožeta snažnom ezoterijskom potrebom dviju obitelji da očuvaju stanovitu tajnu melodiju, nastalu tijekom Drugoga svjetskoga rata. Držeći „ ključeve harmonije“ postrance od javnosti izazvat će nekoliko tragičnih smrti, ali se svoje tajne moći neće odreći. Omara kao metereološki pojam u toj je priči samo dobra Rakova literarna kulisa.

Druga pak priča, „NLO nevjesta“ (u podnaslovu koje se nalazi objašnjenje zašto knjiga nosi taj naslov!), drugi je tip autorove fascinacije nadnaravnim, ezoterijskim i mističnim. Glavni likovi, novinar fetišist i mlada znanstvenica paranormalnih ideja, dovode čitatelja do rubne uvjerenosti kako je moguće općiti s vanzemaljcima i na svijet donositi hibridnu djecu. Sve to pomalo je u skladu s trendom osporavanja ili odobravanja umjetne inteligencije, no priča je načela dubinski problem: dokle seže realni svijet i kako se usuglasiti s nerealnim, nadnaravnim, odnosno nepoznatim.

Treća Rakova priča, „Dečka“, trusni je teren na kojem se ovaj autor, izgleda, baš dobro osjeća i svako toliko mu se vraća. Potajno sam uvjerena da je za ovu priču pronašao inspirativni korijen u vlastitom romanu „Oneiricon“, u kojem je započeo kontempliranje o muško-ženskim odnosima, svjesnom i nesvjesnom, požudi i ljubavi (više požudi nego ljubavi!). Sadržajno, priča prati preobrazbu časne sestre Fulgencije, ludo zaljubljene (kaže Rak) u aseksualno opredijeljenog don Ružarija, koji se predao ontološkim vrijednostima vjere, odbacujući tjelesne užitke. Časna Fulgencija postaje žrtvom svoje požude, koju u zatvoru, gdje je dospjela nakon što je ubila bivšu djevojku don Ružarija, utažuje s – drugom ženom. Autor za ovu prigodu stvara čak novu riječ – dečka. Tako to kaže pisac… preobrazujući ubogu, umilnu, pokornu i drugotnu ženicu u napasnu, požudnu ženetinu čiji je neosviješteni cilj postati muškarasta kako bi dostojno parirala – duhovno, a kako drugačije (opet to kaže Omer Rak) – svojoj primarnoj strasti: don Ružariju. Ili da uopćim tumačenje, postoji velika mogućnost da žena mučena požudama u zadanim okolnostima ograničene slobode (samostan, zatvor, npr.) promijeni svoje seksualne sklonosti kako bi se prišmajhlala (uuu, koja dobra riječ) u duhovnom smislu svom muškom idolu. Umjesto da, recimo, nauči Bibliju napamet i izuči biblijska tumačenja… Vražje intrigantna teorija…

Ali, složili se mi ili ne s moralnošću skrivanja tajne harmonije iz prve priče, smislenošću rađanja svemirsko-ljudskih hibrida ili tumačenja porijekla homoseksualizma i njegove svrhe, ova knjiga je sjajno napisana: od opisa omare i vrućine na početku prve priče, gdje se na trenutak može učiniti kako je posrijedi vrsni prijevod s nekog važnog jezika, Rak nadalje slaže riječi kao što lastavice polažu jaja: rečenice su mu ispolirane, minuciozne, s pokojim kurziviranim pojmom kao znakom da tu ima nečeg ozbiljnog, ne baš uvijek prirodnoga ni općepoznatoga. Dočim priču konstruira tako da dobro armira svaku rečenicu, iz koje – ako naumite pritisnuti na riječi – niti jedna neće ispasti. Svejedno na krajnje jednostavan način u pričama postiže obrate, rješava zaplete i stvari finišira, rekli smo, zabavivši čitatelja na poetski način tako što nas u jednoj, dvije rečenice upozna s – mačkama. Fascinira, naime, u ovoj knjizi autorov pjesnički, gotovo refrenski završetak priča kojim, nakon aristotelovski postavljene sudbine likova, Rak pročišćava atmosferu ubacujući mistične čistače duhovnosti – uškopljene mačke. Upravo mačke, simboli misticizma i više duhovnosti, dodatno „zaslađuju“ priču.

Ono što oblikuje, krasi nekoga pisca jest njegova sklonost ili predanost nekim temama. U Raka je to nedvojbeno mistika, ezoterija, tarma, duhovnost koja nije astralna, već metafizička. Evo primjera: kada časna sestra Fulgencija mrcvari svoju „kujicu“ i natjerava je da glasno priznaje grijeh, podsjeća to na rasputinovsku tezu o tjelesnom grijehu, prema kojem fizički kontakt dovodi do duhovnoga izlječenja. I, paradoksalno, opet po Raspučinu, griješenje je razlog za samokažnjavanje, što je pak mistična terapija izlječenja požude. Ukratko, pisac je ponudio priču oko koje se mogu glodati fetišisti svih vrsta, heteroseksualci, homoseksualci i aseksualci, askete, zacjeljujući njome rupe u intelektu što ih u žena stvara ona prilično potrošena riječ – drugotna. Premda je pisac objasnio drugotnost koristeći se znanjima vjere, kao sekularna grešna duša – shvatila sam da drugotnost, zahvaljući nagonima, neku ženu zna pretvoriti u dečku. Čuj to! Sve se, dakle, vrti oko požude, žudnje…

Ali, ako ovaj autor i jest zaglibio u ontološkim propitivanjima, čini to estetizirano, rečenicama oslobođenim redundancije, ponavljanja: ono što želi reći – Rak to i kaže. Svatko tko traži što bi ga kroz kratke priče i novele potaknulo na razmišljanje, prepoznat će ove tri priče kao riznicu emocija i odgovora na vrlo moderna pitanja, posebno artikulirana nakon pandemije: neproživljene, devijantne, fetišistčke „vječne ljubavi“. Rak između redaka sugerira i odgovor: ljudska bića trče za vremenom i bježe od dosade. Kao dobar pisac, ostavlja pak svakoj duši sposobnost sanjarenja.

Opisi emocija ili osjećajnih stanja tako su filigranski napisani, toliko su snažni da se emociju mogu gotovo dotaknuti. Međutim, za sve tri priče razumijemo da ih je napisao čovjek, jer u scenama u kojima se opisuju uzbuđenja nema filtera, sve je eksplicitno i, u određenom se smislu, ali samo načas, izgubi poezija trenutka. No, ne etiketiram pisca, to je od njega gotovo očekivano, jer se već prije u svojim djelima znao prepustiti peru.

Rijetko mi se dogodi da uspijem stvoriti tako snažnu empatiju s likovima, ali u slučaju ove tri Rakove priče to mi nimalo nije bilo teško. Zašto? Osim što su slojevito ispričane, svaka barem na tri razine, to su ustvari tri aksioma, odnosno tri priče nove duhovnosti. Uz to, autor je radnju smjestio u prihvatljivu atmosferu, u poznate areale, što pomaže bolje shvatiti svijet u kojem žive Antonio S., Ida F., don Ružario, časna Fulgencija…, i kako je taj svijet organiziran. 

Ali, ako bi se kojim slučajem dogodila neka nova knjiga priča, roman ili tomu slično, s ovoliko perfekcije u pisanju, a poetike i mistike u sadržaju, rado bih da autor opet bude Omer Rak…