Moglo bi biti da je Džon zapravo kuhar u nekoj menzi gdje je radno vrijeme do 17 sati, jer slobodan je samo od 17,30 nadalje. Možda je vulkanizer ili timaritelj u zoološkom vrtu, tko zna. Uglavnom, čini se da se bavi poslom koji ne nosi kući. Izgleda mi zadovoljno, njegove se oči smiješe čak i kada smrtno ozbiljan želi naglasiti nerješivost problema zbog kojega je došao već drugi put. Pokušat će, kaže, pokušat će, ali ne može ništa obećati. Džonove plave oči smiju se, njegovo ostarjelo dječje lice poprima neki novi izraz, izraz broj 2, recimo. Dobri poznavatelji Džonove mimike vjerojatno znaju što to znači, ali ja nisam ta. Samo slutim da bi to moglo biti nešto dobro, ili mi, jednostavno, velika želja da stvari ispadnu kako treba, remeti sposobnost rasuđivanja. Kada ne riješi problem brzo kao što je zamislio, Džon se pretvara u oštroumnog i nemilosrdnog detektiva pred kojim nema uzmicanja. Istina i samo istina, jedina je opcija. Plave oči tako se smrknu da postanu smeđe, a on se iz ostarjelog djeteta odjednom preobrazi u nezadovoljnog dikobraza. Izraz lica broj 3 (ili bilo koji drugi broj, nije bitno) namijenjen je hvatanju u laži. Učini mi se da je ona moja optimistična slutnja u vezi izraza broj 2 bila pogrešna i da je Džon već tada bio korak ispred. Gutam knedle i slinu i priznajem i ono za što nisam kriva. Da sam možda dirala nešto što nisam ili sam nešto pritisnula dva puta, umjesto jednom. Petljam. Izvlačim se neodređenim odgovorima dok dikobraz, nakostriješen i ljut, netremice zuri u mene. Pokušava još jednom. Duboki uzdah znak je da je spreman na milost. Njegove bodlje spuštaju se i pritom zagrebu strop kupaonice. Još jednom otvara kotlić, dobacuje mi prijekoran pogled, opet uzima svoj alat koji mu, samo da se zna, loše stoji, kao i radno odijelo vodoinstalatera za kojega se izdaje. Jednom i lagano, tako treba pritisnuti, kaže Džon. Ponavljam za njim i rečenicu i radnju. Sve je u redu. Slap vode razlije se wc školjkom i šum valova napuni kupaonicu. Džonove oči opet su plave, smiješe se. On će na godišnji u osmom. I ja isto. Smijemo se. Uzima svoj alat koji mu loše stoji i odlazi s izrazom lica broj 1. Naravno, Džon se ne zove Džon. Ima englesko ime koje se piše hrvatski. Mogao bi biti i Majkl. Da napišem kako se stvarno zove, možda bi ga mnogi prepoznali, što nikako ne želim jer će morati doći i treći put. Jednom i lagano, ponavljam u sebi, pokušavajući pustiti vodu. Tišina. Samo mi se, skliznuvši sa stropa, iz školjke jedva čujno smiju tragovi bodlji, kao da će tamo zauvijek ostati.