Danas, malo prije podneva, ugasio se život Milana Kundere (Brno, 1929 – Pariz, 2023).

Nisam bohemist, samo skroman čitalac meni značajnih čeških pisaca, među kojim je i Kundera. Nema potrebe da ikog podsjećam na njegovo djelo i život, na zasluženi odjek njegovog imena u svijetu, niti na brojne prijevode (navodim samo jedan od brojnih ilustrativnih podataka: u Italiji je njegova Nepodnošljiva lakoća postojanja, u izdanju kuće Adelphi, doživjela 80 izdanja). Znam, bio bi red u ovom času da se podsjetimo na bitne komponente djela pisca koji je odbijao taj naziv tvrdeći da je romansijer. To i ništa drugo, svejedno što je bio i sjajan pisac priča i eseja na češkom i francuskom.

Dakle, zašto presavijam tabak, pardon – nižem riječi po ekranu? Dva su razloga: Kundera, nesuđeni nobelovac; slučaj Kundera iz 2008.

Prvi:

Nekim slučajem poznajem dvije, njemu bliske osobe. Obje žive u Italiji. Objema sam iskazao moje čuđenje zbog činjenice da Kundera nije dobio najveće svjetsko priznanje za književnost. Njihov odgovor je bio identičan: švedske feministkinje to ne bi podnijele. Misle da je Kundera rđavo tretirao žene u svom djelu. Svejedno, kažu da je češki pisac i na to gledao sa znanim nam ironičnim smiješkom.

Drugi:

U jesen 2008, uistinu je poput bombe (nekad je ovaj otrcani izraz dostojan vjernog tumačenja nekih situacija) odjeknula vijest prenesena iz iz češkog nedjeljnika “Respekt”. Autor članka je Adam Hradilek, istoričar i novinar, zaposlen u Institutu za proučavanje totalitarnih režima. Osjećao sam se čudno tih dana i zato što osim medijskih vijesti, nisam pročitao niti jedan članak u Italiji o “slučaju”. Ni poslije Kunderine izjave da je sve to čista montaža. I da ne poznaje te osobe.

Pa dobro, rekoh sebi onomad, nisam ni pisac ni junak detektivskih romana da bi mi bilo tako teško razumjeti zašto se pojavila optužba protiv Kundere. U vrlo glasnoj italijanskoj, takođe evrospkoj tišini na temu presavih tabak¹.

Evo unekoliko kraće verzije mog pogleda na “slučaj”:

“Danas oko 16 sati – stoji u neobjavljenom policijskom izvještaju broj 624/1950, koji se čuva u arhivi MUP-a – ovom odjeljenju se javio student Milan Kundera, rođen 1. aprila 1929. godine u Brnu da prijavi kako je student trebalo da se uveče sastane sa izvjesnim Miroslavom Dvoračekom, mladim dezerterom koji se spremao tajno da ode u Nemačku”.

Hradilek je naveo i svjedočenje Ive Militke, Kunderine prijateljice iz djetinjstva i tada djevojke Miroslava Dlaska, koja je ispričala Kunderi o Dvoračekovom prisustvu. Dvoraček je napustio Čehoslovačku nakon državnog udara 1948. godine; u izbjegličkom kampu u Minhenu, regrutovala ga je američka špijunska mreža i poslala nazad u Čehoslovačku. Njegov povratak u zemlju, međutim, doživio je tragičan kraj. Uhapšen na licu mjesta i na dan sastanka sa Militkom na koji je Kundera ukazao tajnoj policiji Stb, Dvoraček je suđen i, zamalo osuđen na smrtu kaznu, preinačenu u 22 godine zatvora. Bio je primoran na prinudni rad u rudniku uranijuma, gdje su završili mnogi disidenti tog vremena. Kundera je u vrijeme događaja imao 21 godinu; nije lično poznavao Dvoračeka, bivšeg pilota koji je radio za zapadnjake. Godine 1968. Dvoraček je pobjegao u Švedsku, gdje i danas (2008, op.aut) živi. Prije tri mjeseca doživio je moždani udar.

Prema pisanju češkog časopisa, studentkinja kojoj je Miroslav Dvoraček zakazao sastanak godinama je živjela sa osjećajem krivice zbog hapšenja svog prijatelja. „Od tada se osjećam krivom što sam pričala o njemu među prijateljima, bila sam previše naivna“, rekla je Militka za nedeljnik. “On samo zna da je prijavljen – rekla je Marketa, Dvoračekova supruga – Ko je to uradio, danas mu je svejedno.”

Zatim je dodala: “Nismo začuđeni prozivanjem Kundere…”

Za razliku od zapadne štampe i medija u kojima se ipak uočavalo prisustvo upitne nedoumice, u Češkoj je prevladavao izvestan trijumfalizam. (O odnosima Kundera – postokomunistička Češka: brdo materijala). Što bi, jednostavno prevedeno, bilo “eto, niko nije svet”. U onom trenutku nije to bila samo obična ljudska zavist koja voli da vidi čak i najbolje u blatu.

No, dovoljno je, možda, podsjetiti se u tom kontekstu na neke ključne činjenice za život i književno stvaralaštvo pisca čiji romani i eseji su obilježili književnost dvadesetog vijeka. Da li je naivno zapitati se zašto je upravo 1950. Kundera smatran opasnim zbog svoje jeresi, pa je izbačen iz Komunističke partije? Tačno je da se ponovo upisao 1956. godine, ali da li je tačno i da je 1968. godine, sa ruskom invazijom, izgubio profesorski posao i nije mogao da nađe nikog drugi? Da li je tačno da je 1970. godine ne samo ponovo isključen iz Partije, već su mu radovi povučeni iz biblioteka, a njegovo ime izbrisano iz udžbenika istorije književnosti? Je li istina da se sklonio u Francusku, gdje je nastavio pisati i razmišljati o književnosti?

Je li naodmet da se podsjetimo da se ne samo u Češkoj, već i na cijelom bivšem sovjetskom istoku, kojemu dodajem i bivša Jugoslavija, od 1990-ih naovamo pojavio svojevrsni egzorcizam, čudan samo onima koji tako ne misle.

Nakon smrti komunizma, niko se ne sjeća vlastite partijske knjižice.

Mnogima je bila zaštitni habitus, neophodan kao što je danas aktuelan onaj pseudemokratski. Prema vladajućem resentimanu Đavo je u komunizmu živio u tijelu drugih, ali avet zaborava barem poneko vidi i danas. Niko tada nikog nije špijunirao, niko nije potkazivao, niko nije ćutao, ćutao, niko se nije uvijek slagao: dobro-dobro. Egzorcisti, dakle onaj dio sadašnje češke inteligencije koji traži vampire iz prošlosti, danas ne žele vidjeti niti ažurirati svoje vlastite.

Ko se sjeća poslednje scene filma “Kolja” (1996), Jana Sveraka, češkog reditelja, mislim da može da se sjeti lica dvojice progonitelja glavnog junaka ovog djela. Pomiješani sa gomilom koja je u Plišanoj revoluciji uz zveckanje ključeva dočekala kraj istočnoevropske verzije komunizma, noćnu i dnevnu moru češkog naroda, njih dvojica su djelovali neprepoznatljivo. Oni koji se sada odriču svake savjesti da su bili unutar sistema i da su bili aktivni dio sistema, čini se da su bili najglasniji napadači na Milana Kunderu.

Na kraju ovog, posve neprigodnog teksta samo jedan dodatak: Bilo mi je drago kad su u njegovu odbranu konačno digli glas Nadine Gordimer, Orhan Pamuk, JM Coetzee… I da je Kundera saznao za moj tekst.

Žao mi je zbog ovog ja, na kraju, ali – šta da radim? Nije to bio neko drugi, jer moglo je da nas bude mnogo više. Odmah. U času kad je jedan češki Parižanin bio sam kao Jan Hus na Bodenskom jezeru, one daleke 1415.