Imala sam 17 godina kad sam slušajući Balaševićevu pjesmu Nemam ništa s tim zapamtila stih

U njenoj sobi mala riznica greha

kao duga preko besmisla most

I puno knjiga nekog prebeglog Čeha

i sportska štampa ako naiđe gost…

Od tad je taj prebegli Čeh postao moja opsesija. Počelo je kao što počinju sve neraskidive veze koje se čine kao usputni flert – sa Šalom.

“Kad se sve zajedno uzme, slagao sam se zapravo sa svime što je Marketa tvrdila, u brzu revoluciju u Zapadnoj Evropi također sam vjerovao. Samo s jednim se nisam mogao pomiriti — da bude zadovoljna i sretna dok ja za njom čeznem. I tako sam kupio razglednicu i (da je ranim, šokiram i zbunim) napisao:

Optimizam je opijum za narod! Zdrav duh zaudara na glupost. Živio Trocki! Ludvik.”

Da, pogriješila je kad je donijela odluku da se više ne viđa sa mnom. Nijedan čovjek nije izgubljen, čak i kad počini najteže greške.”

Mrzila sam tu Marketu, uštogljenu i umišljenu tikvu potpuno nesvjesnu da je svojim lažnim moralom i tumorom na smislu za humor otjerala čovjeka na prisilni rad u rudnik ugljena.

Šala je pokrenula lavinu mog gutanja svega što je Kundera napisao, od Smiješnih ljubavi, Knjige smijeha i zaborava, Oproštajnog valcera pa sve do knjiga napisanih na francuskom, u pariškoj emigraciji gdje je polako gubio onaj češki nerv za izazvati osmijeh ispod kojega su suze.

Slobodno mogu reći da me Kundera odgojio. Iz mog “crno bijelo” idealističkog pogleda na ljude i odnose izvukao je sivu, čitavu lepezu nijansi sive i otkrio mi slojeve, iskliznuća, iščašenja i ljepotu u nesavršenostima. Objasnio mi je da logika nije uvijek idealan kompas za život, da sve ima svoj podtekst, svoju dublju priču, svoje nevidljive razloge i da ne moramo razumjeti da bi voljeli.

Nepodnošljivu lakoću postojanja pročitala sam triput. S 20 godina ta me knjiga toliko naljutila, bila mi je manifest nepravde, šovinizma, svega onoga što ljubav nije, nisam razumjela tu Teresu, žalila sam je, htjela sam skočiti među stranice, primiti je za ramena, stresti je i urlati “Bježi od njega!”

S 30 mi se fokus premjestio na Sabinu, slobodnu, emancipiranu, mudru, koja radi što hoće i ne pravda se nikome. Sabina je bila moj lajtmotiv…

Deset godina kasnije, nakon trećeg čitanja, konačno je nastupila pomirenost. Svjesnost da ljudi imaju ograničenja, da vole koliko oni mogu a ne koliko mi možemo ili bi htjeli. Da nema ravnoteže u ljubavi. I da je to u redu. Da ne gubimo ako volimo više…. Shvatila sam da smo jaki samo kad volimo, puno jači nego kad smo samo voljeni.

Osjećam se kao da mi je otišao učitelj, mentor, čovjek koji mi je beskrajno imponirao i odredio me. Koji mi je iako ga nikada nisam vidjela bio blizak, intimus, u čijim sam se rečenicama i mislima uspjela pronaći i samu sebe sebi objasniti

Kundera me naučio voljeti

Hvala mu