Postoji i drukčija sudbina književnosti: ako je književnost autentična, onda nastavlja svoj u tama, dopuštajući ljudskom stanju i egzistencijalnim situacijama da dođu do riječi, elaboriranih, gotovo formulaičnih, koje su vječne jer su izrekle ono što se jednom tako zbilo da se zauvijek na isti način ponavlja.

Mome je vokabularu Kundera podario par takvih riječi. Recimo, agelasti. Agelasti, govorio je Kundera, osobe nesposobne za smijeh. Te su nas kroz povijest koštale milijuna žrtava. Samo zato jer je za njih svaki trenutak ozbiljan. Nerijetko sam spominjao te ozbiljne ljude koji ne znaju za šalu. Olako bi bilo kazati: idiote. Ne, gadove, to je bolje, ali to je konzekvenca, ne bit stvari.

A onda, spomenuta dijagnoza Zeitgeista:

“S pakosnom je strašću sakupljao Flaubert otrcane izraze koje su ljudi oko njega izgovarali da bi izgledali inteligentniji i upućeniji. Od njih je sastavio slavni Dictionnaire des idées reçues (Rječnik pokupljenih ideja). Poslužimo se ovim naslovom da kažemo: znakom moderne gluposti nije neukost već ne-smislenost pokupljenih ideja. Flaubertovsko otkriće značajnije je za budućnost svijeta od najprevratnijih Marxovih i Freudovih ideja. Jer, možemo zamisliti budućnost bez klasne borbe i bez psihoanalize, ali ne i bez neodoljivog uspona pokupljenih ideja koje, upisane u kompjutore, propagirane preko masovnih medija, prijete da uskoro postanu snaga koja će samljeti svaku izvornu i osobnu misao i tako ugušiti samu bit evropske kulture Modernih vremena.”

Nije li Facebook alegorije ove suvremene gluposti.

Ili opet divno prisjećanje na Gombrowicza. Gombrowiczu je, kaže Kundera, “došla na um jedna koliko šaljiva toliko genijalna zamisao. Težina našega jastva, zavisi od količine pučanstva na planeti. Tako je Demokrit predstavljao četiristomilijunti dio čovječanstva, Brahms milijarditi, sam Gombrowicz dvijemilijarditi. Sa stajališta ove aritmetike, težina proustovskog beskraja, težina jednoga jastva, unutarnjega života jednoga jastva, postaje sve laganija. A u ovome trku prema lakoći mi smo prešli kobnu granicu.”

Čitajući ove retke, meni na pamet pada jedna jednako šaljiva, i ne manje genijalna zamisao: Osobna pamet hrvatskog građana zavisi od količine građana na okupu.

Napisao sam to jednom davno, pa da u ovoj prigodi ponovim zašto:

Recimo, novinari: pričajući s hrvatskim novinarima ponaosob, redovito bih se oduševljavao njihovom briljantnošću; iz nekog nepoznatog razloga, na redakcijskim kolegijima ti bi se isti ljudi transformirali u notorne idiote, čija je stupidnost bila upravno razmjerna broju članova kolegija. Ako pretpostavimo da je Hrvatsko novinarsko društvo maksimalan broj hrvatskih novinara na okupu, onda je sasvim shvatljivo zašto ja nisam član HND-a. I to bi mogao kazati svatko od nas ponaosob.

Od osobe do osobe, ova je zemlja, siguran sam, prepuna znanih i neznanih pametnih, čestitih, dobrih, marljivih itd. ljudi.

No, u ovom trku prema državnosti, mi smo prešli kobnu granicu: unatoč tome da je svaki od nas kao Monada izuzetna osoba, pamet nam se nepovratno dijeli umnažanjem Hrvata na okupu.

I zato svi, ako primjećujete, jadikuju da su okruženi idiotima.

I svi imamo pravo: da, jesmo!

Dakle, Hrvatska boluje od Gombrowiczevog sindroma: iako je zemlja divnih ljudi, na okupu isti ti ljudi od osobnog raja stvaraju javni pakao i to matematičkom preciznošću a logičkom neporecivošću: kako se broj Hrvata udvostručuje, tako se njihova pamet prepolavlja.

Taj se proces odvija infinitezimalno: u ovom trenutku težina jastva svakog Hrvata nešto je manja od četrimilijuntnog djela njegove autonomne osebujnosti.

Jedini lijek je – autizam!

Neka svatko tumara uokolo sam, u RL ili surfajući po digitalnom oceanu, i – fantastično: to je najpametnije što možete sa svojom pameću učiniti.

Sretnete li nekog, odmah ga bez pristanka izbjegnite, prije no što ga oslovite.

Hrvati nisu za život u zajednici. Ako u njoj jesu, onda ona nije demokratska i vice versa: ako su demokratični, izbjegavaju društvo.

To je tumačenje našega problema, njegovo precizno dijagnosticiranje, i njegova kurativa.

Da ne nastavljam, Kundera se preselio u moju svakodnevicu, u moj nazor, u moj rječnik, u, recimo suvremeno, software kojim procesuiram svijet.

Lako što sam mu na tome beskrajno zahvalan.

Puno je teže ne iznevjeriti veličinu te ostavštine.

Zbogom, dragi Kundera!