IZNAD SEBE

Glas mi se stišava sa dolaskom noći.

Srce usporava, oči gube boju. U omami tame

stojim iznad sebe. Brojim svoje strme uspone

i bridom okidane padove. Zuji zemaljsko

vrijeme, ruše se sati. /u tišini ginu dani/

Došlo. Prošlo. Mimoišlo. Sve miješa se

u mekom maglovitom krugu. Kovitla se.

I okreće. Pa polako briše.

Glas mi se stišava, stojim poviše. Budan dišem

u naručju blagog neba. Vidim se u velikom

plavetnilu prostora beskrajnog. U ljepoti čistoj.

Priče su ispričane, poljupci podijeljeni,

prašnjave medalje još na zidu vise. Sad šumi

umor a zanos uzduh nosi. Nestali su strahovi,

usnule slutnje. Svijet je staro rastučeno zvono.

Sve prije je prošlo, poslije ne postoji. Samo

brecanje.

Stojim iznad sebe. Srce usporava.

Gonetam posljednja pitanja:

Koje je boje vjetar

Kakve oči ima čežnja