Ni bogova ni molitava!

Pa ipak biva ponekad da čujem

Nešto kao molitven šapat u sebi.

To se moja stara i vječno živa želja

Javlja odnekud iz dubina

I tihim glasom traži malo mjesta

U nekom od beskrajnih vrtova rajskih,

Gdje bih najposle našao ono

Što sam oduvijek uzalud tražio ovdje:

Širinu i prostranstvo, otvoren vidik,

Malo slobodna daha.

.

IVO ANDRIĆ

.

.

Taj jedan prelijepi momenat, sliku Svijeta u treptaju oka, iz kojeg iščezava Svjetlost, u predvečerju, uspio je da uhvati Ivo Andrić u svojoj priči Na obali.

„Samo plivati! Isplivati iz hladne vode i okrenuti leđa svemu, i maštanjima o onom što je bilo, i čega nema, i što bi trebalo da bude, i ovoj obali i ovom životu. Plivati i isplivati!“ Samo još jedan dokaz da je život borba u kojoj nema pobjednika. Smisao i draž nije u pobjedi, nego u samoj borbi. Tako počinje i završava završava ova simpatična literarna razglednica sa Drine.

Upravo tu igru Svjetlosti i Tmine je u svojoj majstorskoj pripovjedačkoj radionici uspio da uhvati Ivo Andrić. Radnja Andrićeve priče Na obali se dešava na obali rijeke gdje se okupila grupa sarajevskih gimnazijalaca, koji su došli na raspust u svoj rodni Višegrad. Oni su sjedili na obali Drine, i posmatrali suprotnu obalu, obasjanu Suncem, dok je njihova obala već utonula u predvečernje sjene, i oni su se odlučivali da li da ponovo preplivaju rijeku, po drugi put toga dana, kako bi uhvatili još malo predvečernje svjetlosti i topline. „Na njihovoj, levoj, strani reke sunce je već bilo zašlo. Dani su bili kraći. (…) Opako leto spalilo je u svojoj vatri i prvu, lepšu, polovinu jeseni. Izgledalo je kao da je preskočen mesec septembar. Sa strmih osojnih strana leve rečne obale već je nailazila hladovina predvečerja. Mladićima se ježila koža, pored vode koja je i usred leta hladna i koja je već od polovine u senci.“ Dok su tako sjedili u hladnoj sjeni na obali Drine, oni su čežnjivo gledali prema drugoj obali, koja je bila obasjana Suncem i topla. Njih je privlačila mistična toplina Svijeta s „onu stranu“ – koja je u predvečernjem plamenu obuzela vrbake suprotne obale. Tamo gdje se čini da je sve nekako jednostavnije, gdje je i sam Bog bio izdašniji. Granica između dnevne svjetlosti i predvečernje tame se nalazila na sredini Drine, jer je voda bila do svoje polovine u sjenci. Tu granicu je podvuklo Sunce, koje je pokretač mehanizma života na ovoj planeti Zemlji. A tako ono uspostavlja granicu i na jednoj divljoj balkanskoj rijeci, kakva je rijeka Drina. Baš kao što Sunce pravi granicu na rijeci, to Sunce pravi granicu svojom svjetlošću i toplinom u našoj galaksiji. Granice Sunca na rubovima galaksije su iste prirode kao i granice Sunca na planinskoj i divljoj rijeci Drini. Mladići i nesvjesni ustroja Svijeta, i svih tih mehanizama vasione, koji prožimaju njihove živote, čeznu za drugom, obasjanom obalom – dok sjede na hladnom kamenu na obali rijeke Drine: „Druga, desna, obala bila je još cela obasjana; i inače bogatija drvećem i zelenilom, sad je, u blagoj svetlosti popodnevnog sunca, izgledala svečano i raskošno i privlačila sebi kupače sa leve obale.“ U tim lelujavim trenucima predvečerja, kada slike života postaju poput priviđenja, kada nas napusti osjećaj da je stvarnost koja nas okružuje nešto stabilno, kada se realnosti iz nekih drugih dimenzija počnu ulivati u naš život i sve ono što nas okružuje, tada nam postaje jasno da i sama hladnoća jedne divlje rijeke, i vrbaci u plamenu, i čitav taj Svijet, koji je uvijek tako bujno raste uz jednu rijeku, zapravo jeste jedna pozornica, u koju se izlivaju neke više sfere, koje mi i ne poznajemo, koje često i ne slutimo, jer smo toliko okupirani životnim spletom, u kojem se nalazimo, svim tim pričama, i porodičnim okolnostima. Uvijek nas obilježi jedna životna priča, koja je nekako ista za sve te dječake, koji sjede na obali Drine, a opet je kod svakog ponaosob različita. Sve te slike iz njihove Svijesti počinju da lelujaju i magle, kao da nikada nisu bile stvarne, dok se stvarnost noći polako navlači na taj krajolik oko rijeke. Vidimo da je taj modri tok u hladu predvečerja, po kojem lutaju umorni dječiji pogledi, zavedeni privlačnom snagom vode – vode kao jedne misterije Svemira, koja je povezana sa životom, jer život bez vode nije moguć – povezan sa samim tajnama stvaranja u Svemiru. Tada nam postaje jasna veza Tvorca sa jednom divljom rijekom, jer ona u sebi posjeduje neki skriveni pečat demijurga, skriveni pečat tajni stvaranja. Upravo onaj žig, koji je prožeo ukupno stvaralaštvo Ive Andrića, koji je nekako povezan sa tajnama stvaranja, koje su prisutne u samim temeljima i pra-počecima Svemira. Mi vidimo ispoljavanje upravo tih tajni u tom jednom danu na izmaku ljeta, u sjenama predvečerja, i sjenkama nad modrim tokom Drine. Dugo su se mladići odlučivali da li da zaplivaju prema drugoj obali, jer voda je bila brza i ledena, i skupu su cijenu morali da plate za tih nekoliko trenutaka sunčanja na obasjanoj obali rijeke. Svejedno, na kraju su se odlučili da zaplivaju prema drugoj obali: „Tamnozelena brza voda prekrivena predvečernjom senkom, dočekala ih je hladnom jezom, a matica je zanosila ta laka, zamorena i od kupanja izgladnela tela. Ali oni su se otimali i plivali, potcikujući od studeni i bacajući poglede put osvetljene obale.“ Oni su tako čežnjivo željeli da preplivaju tu kosmičku granicu, taj granični topos koji je zasnovan na mehanizmima vasione, dok im je jedino zelena i brza planinska rijeka bila prepreka prema drugoj obasjanoj obali. Ta njihova želja da se domognu druge obale mnogo je dublje prirode. Oni su u tome trenutku čeznuli za suprotnom obalom Drine, koja je bila obasjana Svjetlošću, ali mislim da ta čežnja za toplinom druge obale posjeduje mnogo dublje korijene. Plivači su uspjeli preplivati rijeku, ali se istovremeno sunčeva sjena pomakla sa sredine rijeke prema zaleđu obale i vrbacima koji graniče sa seoskim putem, na toj drugoj obali Drine: „Dok su kupači, boreći se sa brzom studenom vodom i sa svojim umorom, uspeli da preplivaju, sunce se još nije bilo spustilo na zapadu, i obala, na koju su jedan po jedan iskakali, hvatajući se grčevito za oštro kamenje, bila je već u senci. Sunce je bežalo pred njima i izgledalo im nestvarno i nedostižno kao fatamorgana.“ Zatim se u ovoj Andrićevoj priči pripovijeda da je posljednji na obalu iskočio mladić koji se zove Maks, i koji je tražio sunčano mjesto na obali, jer mu je čitavo tijelo podrhtavalo od te večernje hladnoće. Maks je zapravo centralna ličnost ove Andrićeve pripovijesti. On se odvojio od ostalih dječaka, koji su ga zadirkivali jer je toliko zimomoran, i bezuspješno je pokušavao da pronađe neko osunčano mjesto na obali, jer se sada granica sunčeve sjene pomjerila prema seoskom drumu, koji je vodio u jedan drugi Svijet, kojem ti dječaci sa lijeve obale Drine nisu pripadali. Sada je sunčeva svjetlost obasjavala taj drum, i za te dječake je bilo besmisleno da dalje idu za tom svjetlošću. Dok Maks sjedi na obali Drine, drhteći od hladnoće, u njegovo sjećanje se prizivaju slike iz sirotinjskog života na toj lijevoj obali Drine, na trošnu kući, i školovanje u Sarajevu. „Sve se mešalo i kovitlalo u nagom mladiću koji je sedeo kao kip nepomičan na kamenu, zaboravljajući sve oko sebe.“ U čitavom tom okruženju, dok se zračenje svjetlosti prelama u zamućenim očima, kroz trepavice u ružičastom odsjaju, baš kao iz najdubljih virova Drine, iz naše pod-svijesti izviru sjećanja. Uvijek nešto od čega želimo pobjeći. Mislimo da će brza voda Drine saprati mulj našeg porijekla, da ćemo na obali u Suncu tokom dana zaboraviti sve traume, da će riječni vrbaci sakriti patnje, koje nas iz naše kuće prate kao sjena, i kojih se ne možemo osloboditi. Upravo se to javlja u Svijesti dječakovoj, dok sjedi na kamenu, modre kože, koja podrhtava na predvečernjem vjetru. On se prisjeća događaja i ljudi koji su obilježili njegov život, koji su na neki način sav njegov Svijet, bez obzira što on u tome trenutku ne razmišlja o Cjelini Svijeta, o Cjelini Univerzuma, koji nekako vise u zračenju svjetlosti, koji su se nekako upleli u riječne vrbake, koji u njega zure iz modrih virova. Brojne ljudske sudbine su se preplele oko toka rijeke Drine – ona je jedno ušće u koje se slivaju brojne pritoke, ljudske sudbine. To je priča o ljudima, čiji su životi povezani uz rijeku Drinu, sa svom težinom života na granici, na međi imperija, koje su u tome vremenu vladale tim prostorom. Ali Andrić nekako na majstorski način prepliće sve te bitne životne istine. Neke su u prvom planu, neke su u drugom, ali su prisutne i prepliću se tokom cijele priče. Centralo mjesto pripovijesti zauzima djevojčica Roza Kalina, koja se javlja u mladićevom sjećanju, dok sjedi na obali i priprema se na ponovno plivanje prema drugoj obali Drine. „Bila je ćerka financijskog inspektora Antona Kaline. On je Čeh poreklom, ali iz porodice koja je ponemčena i naturalizovana u Černovicama, gde su mu deda i otac bili spostvenici poznate fabrike piva.“ Zatim se opširno pripovijeda o roditeljima te djevojčice Roze Kaline. „Nekako ubrzo posle teške bračne drame, Kalina je dobio avansman za inspektora i premeštaj čak na autrijsko-srpsku granicu, u daleki i nepoznati Višegrad.“ Djevojčica Roza je išla u školu sa višegradskom djecom, i ona je za njih bila poput bića sa drugog Svijeta, potpuno neobična pojava u životu male kasabe na Drini. Međutim, ona se potpuno srodila sa kasabom, jedino je svojim izgledom odudarala od ostale djece u Višegradu. To je vrijeme kolonijalno-imperijalne vladavine Austro-ugarske monarhije na ovim prostorima, tako da takvi sukobi identiteta u to vrijeme i nisu bili neobični, u smislu identiteta imperijalnog Centra, kojeg je predstavljala ta djevojčica Roza, i identiteta višegradske djece, koji su živjeli na samoj granici imperije. Maks je sa tom djevojčicom Rozom išao u istu školu, on je bio u četvrtom razredu, a ona u trećem, i on se sjeća nje i njene porodice, čitave pripovijesti o njihovom životu u Višegradu, dok sjedi na tvrdoj stijeni na obali rijeke, koja je potpuno utonula u večernju sjenu. Maks je u tim školskim danima imao jednog dobrog druga: „to je bio neki Ahmo, sin Ibrahima kafedžije na mostu.“ On „jaranski“ u povjerenju otkrio Maksu jednu tajnu, koja je kružila među školskom djecom. Naime, djevojčica Roza Kalina je odlučila da želi da je od svih dječaka u školi poljubi upravo Maks. „Odmah posle ručka, kad na obali još nema dece, našli su se Maks i Ahmo na peščanom sprudu gde počinje Veliki rakit. Malo posle, u daljini se pojavila, tačno i neminovno kao u bajkama, crvena vrpca, jedina jarka tačka na sivoj obali, cvet u pokretu. Polagano se primicala Roza…“

Miljenko Smoje bi ovako nastavio: „Sve je bilo ka u priči. Roko nije jema ništa, Cicibela još i manje“. U ovome dijelu Andričeva pripovjedanja se malo bolje uklapa dramaturgija Miljenka Smoje. Sva ta događanja su u biti fragmenti jedne te iste „kule od karata“. Ubrzo je Cicibela pardon Roza nestala iz dječakovog života, jer su je poslali rođacima u Češku: „Kad se idućeg leta mladić sa drugovima vratio kući, Roza više nije bila tu. Završila je osnovnu školu i poslali su je rođacima u Češku, odakle nikad više nije dolazila roditeljskoj kući, ni po praznicima ni o raspustima.“ Sve te uspomene kuljaju u tom dječaku, dok zamišljeno sjedi na kamenitoj obali rijeke, koju su prožele sjene sumraka, beskrajne noći koja je na pomolu, koja neumoljivo steže zemlju. Ponovo jedna granica, jedna pukotina između Svijeta koji živimo na svjetlosti Sunca, i Svijeta koji živimo noću, bilo u svojim snovima, bilo na svjetlosti Mjeseca. Ponovo se prepliću različite dimenzije, pritišću golo dječakovo tijelo kao jedan neizdrživ balast, čije pune težine on još uvijek nije svjestan. To je prilika da se vrati u Svijet iz koga želi da pobjegne, da baci jedan pogled u ponor svoje prošlosti. Njemu kao da je postalo jasno da je ta čežnja za iluzijom topline druge obale bila obmana, da je hladnoća koja izvire iz dubine modre rijeke prava stvarnost, jedna beskrajna hladnoća Svijeta, od koje nema spasa: „Više nije bilo ni studeni od popodnevne senke ni drhtavice od pomisli na hladnu vodu. Studen ga je prožela do srži; sav se pretvorio u studen, i više je nije osećao ni drhtao od nje. Gnevno je okrenuo leđa svima, digao ruke uvis i glavačke skočio u tamnomodru brzu vodu ispod stene. Kao da se spasava u njoj.“ Sve je bilo samo jedna varka, jedno poigravanje Svjetlosti, koja je dječacima otkrila na trenutak jedan Svijet, a potom isti taj Svijet im je iščezao ispred očiju. Sve su to samo iluzije ljetnjeg predvečerja, kada je svjetlost mnogo razigranije prožela ovaj Svijet nego u drugim dijelovima godine. A kada jednom noć prekrije Svijet, kada dnevne Svjetlosti nestane, sve životne priče, koje su se dogodile, postaju nestvarnije od same Svjetlosti. Mi ne možemo biti sigurni da li se nama naš vlastiti život zaista dogodio, da li je to bila samo obmana, jedan dio tuđeg sna, koji nam je podaren kao prokletstvo, da barem na trenutak spoznamo kako je sve to moglo biti, da rajski Svijet nije izgubljen, da čovjekova sudbina nije obilježena stradanjem. To je jedna od brojnih priča ljudi sa Drine, čiji su životi kroz vijekove obilježeni stradanjem. Neki se otisnu u tu pustolovinu, u želju da se domognu „druge obale“, kao ova grupa Andrićevih dječaka. O čemu razmišlja dječak koji se bori sa brzom vodom, i hladnom strujom. Samo o želji da ispliva, da ga ne savlada riječna struja, i opasni virovi. Samo želi da ispliva, to je grčevita borba za život, borba za preživljavanje, jedno opiranje ništavilu, koje vreba iz podvodnog Svijeta i tamne dubine virova. Upravo o tome razmišlja i ovaj Andrićev dječak. Tako se završava ova Andrićeva pripovijest o čežnji grupe mladića za suprotnom osunčanom obalom, i njihovom željom da pređu granicu koju je na brzoj zelenoj rijeci uspostavilo Sunce, jer žele da izađu iz predvečernje sjene i urone u blještavilo sunčeve svjetlosti. „Samo plivati! Isplivati iz hladne vode i okrenuti leđa svemu, i maštanjima o onom što je bilo, i čega nema, i što bi trebalo da bude, i ovoj obali i ovom životu. Plivati i isplivati!“

Plivati i samo plivati – jer život je borba u kojoj nema pobjednika. Smisao i draž nije u pobjedi, nego u samoj borbi. To je ujedno poruka i pouka ove simpatične literarne razglednice sa Drine.

Tekst  MARKO RAGUŽ Sarajevo, ljeto 2023.