Na početku praktikanske službe nisam znao gotovo ništa o ljekovima, njihovim svojstvima, kako se raspoznaju ni na koje načine se prave. Sve moje dotadašnje znanje o farmaciji bilo je zasnovano na par pročitanih užbenika za početnike koje mi je brat Avdo poslao iz Zagreba i ograničeno onim što sam o primjeni hemijske nauke u svrhu lječenja uspio naučiti iz velike njemačke enciklopedije, Salkinog poklona iz Beča za uspješno službovanje. Bio sam prava apotekarska tabula raza, ali imao sam jaku želju i čeličnu, nesalomljivu volju da naučim što je moguće više, pa sam neprestano zapitkivao Ahmeta o svemu i svačemu, u vezi hemijskih supstanci, jedinjenjima, tehnikama izrade, biljkama koje su se tada još puno koristile, njihovim ljekovitim svojstvima nastojeći da svaki dan saznam nešto novo, da obogatim znanje i bar se malo tehnički unaprijedim. Vladao sam latinskim i njemačkim što mi je itekako pomagalo ali još mnogo, mnogo toga morao sam da naučim. Tih prvih par mjeseci Ahmet se nije trudio da mi stvari u detalje objašnjava i natanane pojašnjava već se više orijentisao na generalne upute, glavne principe i osnovne teorije. Vjerovatno ga je zamarala moja mladalačka nadobudnost i neukrotiva početnička znatiželja ali to otvoreno nije pokazivao. Često sam protestvovao, izražavao nezadovoljstvo površnim odnosom prema ozbiljnim stvarima i odgovorima ali Ahmet nije obraćao pažnju na primjedbe niti je svoj način rada sa mnom mijenjao. Kada bih se pobunio on bi samo lakonski odmahnuo rukom ali čim bi se ukazala prilika upućivao me je na knjige iz priručne biblioteke i čitanje. “Šuti i čitaj a kasnije pitaj” obično je govorio.

Vrlo brzo Ahmetov pristup pokazao je izuzetno dobre rezultate. Nažalost, prije toga sam morao da prođem fazu apotekaske inicijacije te da vlastitim greškama i kojekakvim glupostima platim ulaz u odabrano drušvo povlaštenih znalaca pa težim putem naučim praktične osnove farmacije.

Salko je bio šeret po prirodi. Iako uglađen, visoko obrazovan, finih gospodskih manira koje je dodatno ukrasio filigranskim nitima pokupljenih sa čistih bečkih ulica ipak je duši u bio mangup a u srcu ostao dijete stolačkih mahala u kojima se generacijama njegovala disciplina komšijskog seira, dobrodušnog zafrkavanja i bezazlenih podvala.

Jednog dana, valjda da se našali, odmah sa vrata počeo je priču o nekim poznatim francuskim parfemima koje u Beču kupuje kod nekog starog Jevrejina opisujući u detalje šta sve u toj njegovoj radnji ima. U parfimerijskom odjelu, raspored stalaža i broj polica, izgled pojedinih stojnica kao da sam svojim očima vidio. Bilo je već vrijeme zatvaranja, u apoteci nije bilo nikoga a Salko se po praznom prostoru neprestano kretao tek povremeno zastakujući da mi kao pokaže gdje bi se šta iz Jevrejinove bečke radnje kod nas nalazilo. Onda je zastao, sa police uzeo veliku flašu i onako usput dao mi da pomirišem. Pod sugestijom njegove priče o čudesnim francuskim parfemima i njihovim nadprirodnim moćima, potpuno sam se opustio pa nisam ni pogledao šta mi je dao. Kada sam pomirisao, udahnuvši duboko umalo u nesvijest nisam pao. Suze su mi potekle i za čas se pretvorile u potoke bola. Ništa pred sobom nisam vidio a grlo kao da mi se od beznađa situacije začepilo, dok mi je u ušima teški bubanj odzvanjao. Osjećao sam da se gubim, da nemam daha kao da se svijetom rastajem. Trebalo mi je dosta da se povratim od šoka. Kroz maglu sam vidio Salku kako se previja na kauču i puca od smijeha. Pogledao sam flašu koju sam još uvijek hladnim prstima grčevito stiskao. “Amonijak”, velikim slovima je pisalo.

Kada smo se poslije kao I obično našli sa grupom drugova Stočana u bašti hotela Central, kafu i cigare nisam osjećao. Otišao sam da se umijem u hotelski klozet, mirisao je kao naša apoteka. Amonijak je zadnje što sam iz nje ponio.