Biserka Drbohlav: Moj sin dolazi sutra

Michael Wolgensinger.
Divila sam se toj ženi još otkad sam bila curetak. Šivala mi je krasne haljine, suknje, jakne; u njenim rukama i jutena vreća pretvorila bi se u čarobnu haljinicu. Jednako me fascinirala njena virtuoznost sa škarama i iglom kao i ona sama – uvijek dotjerana, svijetlih živahnih očiju, narančaste kose pažljivo savijene u punđu, puna energije, zanosa i agilnog duha, koji kao da su pripadali negdje drugdje, a ne ovom našem provincijskom komadiću svijeta.
Kada sam se nakon nekoliko desetljeća izbivanja vratila u taj komadić svijeta, ona me na ulici ne bi prepoznala. Prošlo je ipak puno vremena, ja sam se ponešto promijenila, kao i ona. Svejedno mi je bilo drago vidjeti je, znajući da stalno nešto stvara, kreira, smišlja. A onda mi je jednom, u nekoj trgovini, iznenada prišla:
– Dobar dan – rekla je obraćajući mi se kao potpunom strancu – možete li mi, molim Vas, pokazati gdje se ovdje prodaju gaćice.
Odgovorila sam kako u tom malom dućanu ne drže rublje, te da će morati do supermarketa koji je udaljen desetak minuta hoda. To ju je vidno uznemirilo.
– A joj, što ću sada?! Moram kupiti nove gaćice jer doma nemam ni jedne. Sve su mi uzeli. Netko mi ih je uzeo, znate, i sad nemam ništa. Strašno!
– A jeste li sigurni da nisu na nekom drugom mjestu u ormaru, ili negdje u stanu? – upitam bojažljivo, sluteći neveselu pozadinu njene uznemirenosti.
– Ma sigurna sam! Netko mi stalno uzima stvari. Znate, ja sam sama. Moj sin se brine za mene. Ali on živi u drugom gradu, i ne stigne jadan sve. On će doći sutra, pa će sve biti u redu.
Preplavila me žalost. U tim riječima, žene kojoj sam se oduvijek divila, prepoznala sam znakove onog nemilog, polaganog nestajanja osobnosti u polumraku zaborava i deluzija. Moja majka se godinama nosila s time, ali ona nije bila sama, i nikada nije sama, zbunjena, ranjiva tumarala gradom. Pokušala sam ju nagovoriti da se vrati kući i još jednom potraži gaćice, jer stan joj je bio blizu, a prva veća trgovina dosta dalje. No ona je odlučno odbila sugestiju da joj stvari nisu uzete, čak me pozvala u stan da se i sama u to uvjerim, a onda je našla “bolje rješenje”:
– Biste li mi Vi htjeli otići kupiti gaćice? Meni je to daleko. Evo, odmah ću Vam i novce dati. Jer to mi stvarno treba. Moj sin dolazi sutra, ali ja to trebam danas.
Nevoljko sam pristala, jer znam koliko je opasno podržati takvu prisnost s neznancima, a opet, pomislila sam, ako joj kupim gaćice, to će je umiriti i otići će kući. Posjela sam je na klupicu ispred obližnjeg kafića i otrčala najbrže što sam mogla do supermarketa. Vratila sam se zadihana, dok mi je znoj curio niz lice, sa spasonosnim gaćicama u ruci. Ali nje nije više bilo na klupici. Vjerojatno je nedugo nakon što sam otišla zaboravila zašto tamo sjedi i što čeka. Pretrčala sam cijeli kvart, nigdje je nije bilo. Nisam htjela provjeravati je li u stanu da ne podržim još jednu opasnu ideju, kako je u redu puštati u kuću nekoga koga ne poznaješ. Jer ona mene nije poznavala, ne više.
Nosila sam te gaćice i ostatak novca danima u torbi, za slučaj da je opet sretnem. I srela sam je. Kad sam je pozdravila, začudila se:
– Dobar dan! A tko ste Vi?
Ispričala sam joj zgodu s gaćicama, i pozvala je na piće. Nije se sjećala ni mene ni gaćica, piće je prihvatila. Bilo je krasno, sunčano popodne, sjedile smo u kafiću pored mora. Zrake zalazećeg sunca svjetlucale su u bojama njene marame; već dugo je nosila marame ili kape kojima je prikrivala svoju prorijeđenu riđu kosu. I dalje je bila dotjerana, lijepa. I dalje su joj oči bile bistre i živahne dok je pričala o čudesnosti kreiranja iz platna, vune, gline… Tih nekoliko trenutaka opet je bila ona žena koja me zadivljivala. Kada smo se rastajale, sunce se već zašlo, a zašli su i trenuci prisebnosti, pa je ona uzimajući gaćice i novce ponovila iste, sivilom zaborava uobličene riječi:
– Ah, meni stalno nešto fali, znate. Netko mi uzima stvari iz stana. Ali moj sin se brine za mene. Koliko stigne, jadan, jer ima puno svoga posla. Ali bit će dobro. Moj sin, znate, dolazi sutra.
Često sam, zabrinuto i sjetno, poslije mislila na nju. Jednom sam čak i porazgovarala s njenim sinom. Uz ustručavanje, pažljivo, jer nezgodno je upadati u nečiju privatnost, pogotovo kada ga slabo poznaješ, ali činilo mi se važnim spomenuti mu incident s gaćicama i kako bi bilo dobro da ju odvede psihijatru jer ima lijekova koji, istina, ne čine čuda, ali mogu pomoći, omogućiti kvalitetniji i prisebniji život. Saslušao me strpljivo i pristojno, premda sam imala osjećaj da me doživljava kao dosadnu muhu. Odgovorio je kako “svi ti stari imaju iste probleme, to je normalno, i ne da se tu puno napraviti”, a ja sam se, kako se i pristoji, povukla.
Nedugo nakon toga ona je umrla. Zamislila sam kako je otišla u snu, u zoru. Dok je sunce svečano izlazilo, ona je svečano odlazila. To mi se činilo primjerenim.
Njen sin došao je sutradan.