Puni naslov knjige glasi Zapisci iz dodirnutih mjesta (Mala zvona, 2023), a ova se bilješka bavi njezinim dvama završnim poglavljima. Kondenzacija izraza prisutna je u cijeloj knjizi, ali tek u tim poglavljima namijenjenim govoru o domaćim krajevima ona ide do krajnje granice. Zapisci završavaju oskudnim retkom “Maca, Lipik” i sve dalje od toga vodilo bi praznini, prestanku ispisivanja teksta. Važan razlog tome jest dominacija, takoreći, govora slike nad govorom jezika. Uzmimo jednu bilješku u svojoj zapisanoj cjelini: “S plastičnim natikačama niz popločanu primorsku ulicu uvijek dolazi vedrina smijeha, s japankama tajna. Ulica ostaje tamo gdje već jest, i kraj priče”. Prizor je bio viđen i potom sažeto predstavljen pa kao da o njemu više ne vrijedi ništa govoriti. Takav se smjer kondenzacije iskazivanja radikalizira u završnom poglavlju Zapisaka i bilješkama s kratkotrajnog boravka u Lipiku; dva retka, jedan kompozicijski posložen ispod drugoga, glase: “Proljeće koje se tek budi” i “Zelena trava, jesenje drveće”. Za njih se, uzete zajedno, više ni ne kaže, a niti sugerira, da slijedi još jedino “kraj priče”. Iskazi se samo množe i redaju naizgled nepovezano.

Kirinova je nenametljiva provokacija in a low key upućena čitatelju. Poticaj je na koji bi valjalo reagirati. Čitatelj je zapravo taj koji ne bi trebao tek iznaći primjereni “kraj”, poželjno bi bilo, potiče autor, da se prije svega prihvati obrade cjelovite i razvedene priče te da u sebi prepozna nadahnutog (su)autora. Svojevrsna je to stvaralačka i literarna utopija koja bi trebala funkcionirati po obrascu “ako mogu ja, onda možeš i ti”. Pri tome vrijedi zapaziti da se Kirin, posebno u ovim dvama poglavljima, trsi govoru slika dodijeliti povlašteno mjesto. Ali sa znakovitim upozorenjem. U bilješci naslovljenoj “Nabožna” neki mladić, “tetoviran poput novozelandskog Maora”, razgovara mobitelom sa svojom djevojkom i pjeva joj nabožne pjesme. Međutim, “ona, djevojka kojoj je govorio, bila je izvan toga zvučnog zapisa”. To nalaziti se izvan zvuk(ov)a i glas(ov)a organizira ove dijelove Zapisaka. A s time pripovjedačka perspektiva ustupa mjesto promatračkoj.

Važno je ovdje ne previdjeti razliku. Biti uživljen u neki prostor i neko vrijeme te, za razliku od toga, biti dodirnut njima nisu isto. Dodirivanje smjera očuvati distancu, a ona se ovdje iskazuje prije svega u vidu udaljenih, jedva razgovijetnih i nepotpunih glasova unutar vidnog polja. “Odjednom žestoke, ‘muške’ psovke dopru od jednog od stolova u kafiću”. Neće biti da se ovdje radi o kakvoj (auto)cenzuri iz svakodnevne pristojnosti. Za boravka u Pekingu 2014. Kirin doznaje da je u tamošnjem Cervantesovom institutu izložen Boschov Vrt zemaljske naslade. Izloženi su tamo također radovi jednog kineskog i jednog španjolskog umjetnika. Očišćeni od uznemirujućih Boschovih prizora. Ali dok su radovi te dvojice umjetnika autentični, rukom napravljeni, ispostavlja se da Bosch u Pekingu nije “nikakva slika posuđena iz [madridskog] muzeja Prado”, tek je razočaravajući mehanički reproduciran “print velikog formata”. “Kako si samo mogao povjerovati da bi u Peking dopremili nešto tako neprocjenjivo – zapaža autor – kao što je to Vrt zemaljskih naslada.”. Padaju na pamet, primjerice, J. Kosuth ili B. Dimitrijević. Dominacija promatračke perspektive nad pripovjednom ipak nije apsolutna i nije ostvarena u kakvoj nevoljnoj jednosmjernoj ulici.