„Znam da meni ne pripada ništa,

Sem misli, koja iz svog staništa,

Iz duše mi uvis se vine,

I svaki povoljni dragi trenutak

Što mi je dan kao čarobni vrutak

Da iskapim sve mu miline.

Sem misli mojih,

ništa ne pripada meni.“

Johann Wolfgang von Goethe

.

NEKO NAS POSMATRA…

.

Za uvod podsjećanje na jedno već skoro zaboravljeno novinsko izvješće:

U Sarajevu je 20. 01. 2023. smrtno stradala 25-godišnja S. B. koja je, prema pisanju medija, najvjerojatnije izvršila samoubojstvo skočivši u nabujalu Miljacku. Nesretna djevojka se toga dana taksijem dovezla do Skenderije te, nakon što je platila račun taksisti, odmah skočila u rijeku i utopila se.

Djevojka je, kako nadležni tvrde, počinila samoubistvo.

Je li to baš sve tako bilo?

I pticama na grani je znano da su djeca Sarajeva (a i mi skupa s njima) pokusni kunići jednog super tajnog eksperimenta koji se odvija uz pomoć najsavremenije tehnologije. Grad je pretvoren u laboratoriju i sve je pod apsolutnom kontrolom.

Dakle ako je to tako, a jeste – onda postoje ozbiljne indicije da je nad našom mladom Sarajkom neko „nevidljiv i nedodirljiv“ počinio „savršeno“ ubistvo (bez tragova i svjedoka) i na „daljinski upravljač“ (kako to neki vole reći) uticao na donošenje odluke sa tragičnim epilogom. Kralj tmine je zadovoljan ishodom, eksperiment je uspio. U eteru se ponovo mogao čuti misteriozni šapat – „svi ćete dobiti po nešto“, što je ustaljeni signal da se mašinerija za zataškavanje zločina pokrene. Dakle, još jedna nerazjašnjena tajna, a „tajna se“ kao što reče Meša Selimović „duže pamti nego jasna istina“.

„Možete varati sve ljude neko vrijeme i neke ljude sve vrijeme, ali ne možete varati sve ljude sve vrijeme“. (A. Linkoln)

Tako je oduvijek bilo. Vratimo se na tren par stoljeća unatrag. Hajnrih Hajne i autoriteti tadašnjeg vremena su ovako pisali „brinući brigu“ o sudbini Svijeta: „Jedinu nadu da do poboljšanja može doći ulijevala je književnost zemlje. Ovo politički i društveno jadno stoljeće bilo je u isti mah i veliko stoljeće njemačke književnosti. Oko 1750. rodili su se svi veliki duhovi Njemačke, pjesnici Gete i Šiler, filozofi Kant i Fihte, a jedno dvadeset godina kasnije posljednji veliki njemački metafizičar, Hegel. Svako istaknuto djelo toga doba odiše duhom izazova i revolta protiv cijelog njemačkog društva kakvo je tada bilo. Gete je pisao „Geca od Berlihingena“, dramatičnu poštu uspomeni jednog buntovnika. Šiler je napisao svoje „Razbojnike“, veličanje jednog srčanog mladića koji je cijelom društvu otvoreno objavio rat. No to su bila njihova mladalačka djela. Starenjem su gubili svaku nadu; Gete se ograničavao na satiru najoštrije vrste, a Šiler bi očajavao da nije našao izlaza koji mu je otvarala nauka, i to naročito velika istorija stare Grčke i Rima. Neka ova dvojica posluže kao primer kakvi su mogli biti ostali. Čak i najbolje i najjače glave nacije odrekle su se bile svake nade u budućnost svoje zemlje“…

Dakle, stvari se nisu bitno promjenile. Aveti i demoni prošlosti su i dalje tu. Lebde nevidljivi iznad naše stvarnosti, i oko grla nam „svilen gajtan“ pritežu. Čudesa moderne tehnologije dodatno kompliciraju situaciju. Govore nam da ćemo uz pomoć moderne tehnologije postati čarobnjaci. Naučit ćemo da komuniciramo snagom svojih misli. Ljudi će putem implantata moći mentalno – bez riječi- da razgovaraju jedni s drugima i sa računarima. U taj novi prostor ćemo prenijeti i svoja sjećanja, misli i emocije. I sama umjetnost će postati potpuno drugačija od današnje. Odmah će se prenositi na štampač sve što budete u stanju da mentalno vizualizujete. Uz pomoć moderne tehnologije umjetnička djela stvorena u mašti direktno će se uzimati sa „izvora“ (iz glave) i odmah postajati stvarnost. Vještačka inteligencija će proširiti naše sposobnosti, omogućiti nam da postanemo stručnjaci za sve na svijetu, dati nam sposobnost da kontroliramo svoje tijelo i prirodu. Već smo u procesu tranzicije koji je „predigra“ u suočavanju književnosti s procesima koji se tiču „vještačke inteligencije“. Nezahvalno je prognozirati, ali zagrljaj književnosti i vještačke inteligencije bi mogao pomesti neke temeljne stubove literature. Da li će se tekst u budućnosti pisati preko tastature ili će biti razvijen mehanizam „mentalnog čitanja misli“? Da li će biti tradicionalnog čitatelja ili će postojati neke nove metode recepcije?

Pandemija kovida je vrijeme kada su sve maske metafizike pale, kada je isplivala na površinu ukupna kultura laži, koja je ukorijenjena u društvene temelje. Ali to je, također, najblistaviji eksperiment globalizacije, jer je oproban jedan globalni model ustroja života, koji je pravdan odbranom od pandemije. Ako ništa, to je vrijeme među-stanja, kada je jedna vizija istine oborena, a nova vizija istine još nije „puštena u promet“. Dakle, riječ je o eksperimentalnom vremenu, koje je neizvjesno, jer nije poznato da li će eksperiment biti uspješan ili ne. To vrijeme se još u ranijem vremenu slutilo, jer mnogi ljudi, zagledani u budućnost, predosjećali su jedan veliki globalni vremenski rez, jedan „veliki talas“, nakon kojeg ništa neće biti isto. Da li će novi život biti bliži Raju? To ne znamo, ali sanjati o Raju nije zabranjeno. Možda se jednom i probudimo u Raju, kao što smo zanoćili u staroj, a osvanuli u novoj godini.

.

O PRIČI „POČETAK RAJA“ KRISTIJANA FON KAMPA

.

„Kao što vidite, ovdje svi žive sretni i zadovoljni. Dakle, Vi možete u svojoj domovini izvijestiti: Raj je moguć“. Ovim riječima je dr Rutherford sumirao dosadašnja istraživanja, i podižući čašu sa vinom, „Prema mojoj skromnoj procjeni, proces konverzije cijelog Čovječanstva bi se mogao završiti kroz dvije-tri generacije“, reče na kraju završavajući svoju besjedu.

Centar zbivanja je jedno ostrvo, koje nije pripadalo svjetskoj zajednici, a pretvoreno je u mali Raj. Tim eksperata iz Njemačke je u „radnoj“ posjeti i pokušava istražiti ovo tajnovito i misteriozno „vršljanje“ između Pakla i Raja. Ova mala ostrvska država pod imenom „Totu“ je uspjela sve svoje državljane učiniti sretnim, što nikom do tada nije uspjelo.

Stvoren je mali Raj odnosno „ostrvo blaženih“ na kojem nema nikakvog nezadovoljstva, stanovništvo živi u blagostanju i harmoniji, a bolesti su potpuno iskorijenjene.

Vlasti Totu države su pisale i javljale o svojim uspjesima, ali je pod velom tajne ostao period od jednog stoljeća samoizolacije, kada je ova mala ostrvska država raznoraznim metodama prisile potpuno zatvorila granice. „Sto godina samoće“, što bi rekao Gabriel García Márquez. Veze sa spoljnim svijetom su bile prekinute, a cijelo ostrvo je pretvoreno u jednu veliku „laboratoriju“. Sam naziv „Totu“ države je skraćenica njemačke riječi „die Totungen“, što u prevodu znači: Ubijanje.

Jedna „ptičica“ je, ipak, propjevala. Femilia, jedna simpatična i fina djevojka sa ostrva (koja je bila njihov vodič), se nije mogla suzdržati i upita ih: „Zar vi stvarno ne znate šta se ovdje dogodilo?“ „Ne znamo draga Femilia“, odgovoriše začuđeno.

„Pratite me, ja ću vas odvesti na jedno mjesto gdje ćete saznati kako je stvarno bilo. Oni bi željeli da zločin sa ovog ostrva primjene na cijeli svijet“. Tu smo, reče Femilia, nakon što su iza sebe ostavili zadnje kuće naselja. Pred njima se pojavi stari Svjetionik. Femilia provjeri da li ih iko prati i onda ih povede unutra. Vješto je pronašla tajni ulaz do skrivene i zazidane biblioteke. Do ove sobe tajni vodi i jedan podzemni tunel iz zgrade vlade, reče Femilia. Samo trideset znanstvenika koji su koordinirali Eksperiment, imali su pristup u ove tajne odaje. Ovo što vidite ovdje je objedinjena dokumantacija i skupljeno Znanje, koje je korišteno u procesu Manipulacije nad Čovječanstvom. Femilia im dade jednu knjigu i reče: Čitajte!

Sadržaj knjige ih je duboko potresao. Tu je zapisana hronologija historijata Totu „Reforme“. Radi se o globalnom „tajnom savezu“, koji je malu ostrvsku državu Totu odredio za svoj poligon i eksperiment, koji bi se kasnije, ukoliko bude izvodljivo, prenio na cijelu planetu. Tamo su se desile strašne stvari: svi stanovnici su ogluvili uz pomoć Hipno-Gasa, a oni, čije genetske osobine nisu ispunjavale propisane uvjete, bili su poubijani. Od oko 130 miliona nekadašnjeg stanovništva, ostalo je samo tri miliona. Njima je primjenom raznih modernih metoda izbrisano i ugašeno Sjećanje. Instaliran im je novi vještački identitet, koji je društveno podoban i novo Sjećanje. Svi oni za koje se osjetilo da se nisu mogli uklopiti i potpuno prilagoditi tom Novom carstvu – bili su likvidirani. U stvaranju tog novog „harmoničnog Društva“ (kako su ga nazvali), niko i ništa ne smije stajati na putu. I sama Glupost kao takva je trebala biti iskorijenjena, a odabrani koji su ostali, tretirani su kao umjetnici. Hm. Glupost je zaista teško iskorijeniti. Sreća im je pa nisu Bosnu odabrali za svoj eksperiment (a možda i jesu).

Strategija je bila da se ovaj eksperiment sa Totu državom, ako uspije, za 80 do 100 godina primijeni na cijeli Svijet.

Ovaj suludi eksperiment je prekinula epidemija. Virus gripe je desetkovao mali ostrvski Raj na zemlji. Smrtonosni virus gripe, na ostrvu Totu, potpuno je razotkrio pozadinu ovog monstruoznog „Eksperimenta“, te pokrenuo Svjetsku zajednicu na energičnu akciju spašavanja. Treba napomenuti da je Christian von Kamp svoju knjigu napisao mnogo godina prije „Korone“ i zagonetna je podudarnost da priča – o Usponu i padu Totu države završava Epidemijom.

Preobražaji povijesti se odvijaju uz velike žrtve, jer se ne mogu svi preobraziti; ti su procesi poznati još od antičkih vremena, ali problem sa nadolazećim preobražajima sastoji se u tome što ne znamo u kojem će se pravcu oni odvijati. Ali vrijeme života u među-stanju Ne-istine je jako rizično vrijeme, budući da su sve vrijednosti devalvirane. To može ići tako daleko da i sam ljudski život izgubi vrijednost, što nam je poznato iz povijesnih primjera u Europi i Svijetu u 20-tom stoljeću.

Po svemu sudeći se pred nama odvija smjena „naraštaja“, o kojima se mnogo pisalo još u antička vremena, a primjeri tih odnosa između naraštaja su nam poznati i iz starozavjetnih knjiga. Određeni oblik istine jedino ima snagu onda kada transcendira na metafizički plan, oličen u božanstvima. „Sumrak bogova“ je jedna povijesna nužnost, jer smo svjedočili da brojna božanstva čuvaju pojam istine neko vrijeme, a potom ih zamete veo vremena, skupa sa njihovom istinom. Drama na zemlji nastaje kada se ona prenese na kosmički plan, kada se ostvari sukob starih i novih istina, koje imaju kosmički karakter. Bez „metafizičke intervencije“ se ne može u punom smislu kreirati jedan novi koncept istine. A nekad u povijesnom vremenu dođe do trenutka kada metafizički nosioci istine gube korak sa vremenom, kada bivaju prevaziđeni. Da li je pred nama jedan povijesni eksperiment, koji će svoj odraz imati i na nebu?

Možda novi, virtuelni naraštaj, zahtijeva i novi koncept istine, oličen u novim božanstvima. Bilo kako bilo, futuristička eksperimentalna društva polako uzimaju zamah. To je stanje kada nema vremena da se provjerava djelotvornost određenih mjera, jer vrijeme teče previše brzo, pa brzina protoka vremena može da ima mnogo teže posljedice od provjeravanja djelotvornosti tih mjera.

Novi koncept istine zahtijeva i novo društvo, a ono je uvijek eksperimentalne prirode, barem u svojoj prvoj fazi. „Hijerarhija vrijednosti postoji“, jer bez obzira na sve, čovjek ima potrebu da izgradi određeni poredak vrijednosti, čemu je dokaz religijska, literarna i filozofska zaostavština u zadnjih nekoliko hiljada godina. Danilo Kiš je još prije nekoliko decenija naslutio da je ta „Gutenbergova galaksija“ na zalasku, jer se oblikuje jedno novo sazviježđe na nebu iznad nas, sa novim načinom posredovanja istine između označitelja i označenog.

Danas svjedočimo tom neizdrživom pritisku Ne-istine, jer se ispostavilo da u poremećenim društvenim vrijednostima Ne-istina može mnogo uspješnije da se prodaje nego istina. Ljudi se hrane tom Ne-istinom, koja ovjerava njihovo postojanje mimo istinskih vrijednosti i prave istine.

A kada dođemo u stanje da se „Ne-istina“ podigne na nivo institucije, odnosno društvenog pravila, to je samo po sebi signal za alternativne modele života, koji tinjaju ispod površine, a koji su nam još poznati iz vremena Drugog svjetskog rata (koji su značili različite pokrete otpora), jer to uključuje eksperimentalno vrijeme eksperimentalnog društva. Samo je jedno sigurno, kapital modernog društva je izgubio gotovo sve veze sa istinom, što vodi u novu Fragmentaciju, koja će morati da se izbori za jednu novu viziju Cjeline, u kojoj će biti povezani i smisleni barem oni elementarni pojmovi čovjekovog postojanja. Dakle, živimo vrijeme eksperimenta.

.

(Na slici – kanjon rijeke Tare)

.