Ušuljah se jutros u more. Ono 26, zrak na obali 21C. Tamni, neprozirni oblaci boje tinte dolaze sa zapada.

Krene kiša, prvo sitne kapljice svuda oko mene. Udaraju me u lice poput bodljica snježnog inja negdje na sjeveru Arktika.

Neobične su. U sudaru s površinom mora stvaraju tisuće malih neprozirnih zvončića i otočića pjene koji u sekundi nestaju.

Obližnji otok skrila je koprena zavjesa kiše, neobičnih boja, prvo bijele, pa sive, a onda protkana zlatnim zrakama nevidljivog sunca skrivenog iznad i ispod prijetećih oblaka. U daljini čujem potmuli zvuk grmljevine.

Kupam se i dalje. Na plaži više nikog. Kupači otrčali u sigurnost streha i svojih zidova. Bonaca, utiha, more kao ulje. Poseban osjećaj topline, opuštenosti i užitka. More i ja. Sami.

More se polako uznemiruje, prvo mreška, a onda maleni pa sve veći valovi. Sada se već prevaljuju jedan preko drugoga stvarajući na površini sve širu bijelu čipku satkanu od pjene.

Izađem desetak sekundi na obalu. Koža se naježi, a onda cijelo tijelo zadrhti od hladnoće. Počeo je vjetar, burin koji najavljuje buru. Ulazim ponovo u more, divan osjećaj topline, neobičnog spokoja, duhovni mir i opuštenost. More me voli, more me štiti i grije. Osjećaj sreće, jer more je more – ljubavnica koja se potpuno predaje svom muškarcu. Ja čekam svoj val, čekam “onog” iz pjesme Josipa Pupačića.

I on dođe, pojavio se, zna da samo njega čekam. Gledam ga, a on gleda mene.

“Dobro jutro ja mu velim”, on kao da na trenutak stane, nasmije se pa krene prema meni “i zagrli me more oko vrata”.

Vrijeme je da i ja pronađem svoju strehu i zidove.

.