Hrvati su navalili na more. Ti nesretnici uvijek kasne, tako da su navalili baš u vrijeme kad je postalo izrazito vidljivo da se Mediteran zagrijava dvadeset puta brže od ostatka planeta, a ljeti postaje mučilište.

U protekla je dva tjedna, na primjer, zrak koji u u Puli udišemo bio neka vrsta tople, prljave vode, a za svaki izlazak iz kuće valjalo je kompletno promijeniti rublje i odjeću. A izlazi se isključivo ako je nužno, inače se živi pod klimatizacijskim uređajem. Na more nema osobitog smisla ići, jer se temperatura vode i zraka razlikuju po prilici u dva stupnja. Možda bi se isplatilo noću, ali na mojoj plaži na primjer od devet navečer toliko je komaraca da tamo nije moguće opstati.

Nisam iz medicinske profesije, ali s priličnom sigurnošću tvrdim da ovo kako ljeti živimo u gradovima uz more nipošto nije ni ljekovito, ni zdravo. To je možda bio nekakav sindikalni penzum prije 30 godina, ali sada ljudi doslovno umiru od tih klimatskih uvjeta. U osam navečer, more se isparava od vrućine, sjedimo u toj magli i čekamo da na kraju od nje ostane samo isušena sol. Koristimo one specijalne dezodoranse protiv znojenja, ali ih je neugodno prskati po licu, čelu i glavi. Kosu je potrebno prati svaki dan, jer se osobito znoji na tjemenu, i zatiljku. Vrijeme u kojem bi bilo zgodno otići u samoposlugu po hranu doslovno ne postoji, jer je pretrpan parking, a unutra je gužva kao na koncertu. Osnovnih namirnica, onih koje svi kupuju, često nema. Ako naletite na tijesto za pizzu, to se uzima za nekoliko puta.

Preznojena odjeća pere se svaki dan, kao da je u kući beba. Problem je kada uopće uključiti perilicu, jer je u kupaonici tako vruće da se čovjek jedva odluči otići na zahod. Bilo kakvo dodatno grijanje podiže temperaturu prostorije za još nekoliko stupnjeva, a jednako je u kuhinji, ako se ne odustane od kuhane hrane.

Turiste dočekujem s kombinacijom čuđenja i sažaljenja, zgužvani su već od vožnje u klimatiziranom automobilu, kako misle da izgleda srpanj u Istri? Ne ovisi o mojoj srdačnosti i recenzijama hoće li se nagodinu vratiti, niti o tome koliko su im pristupačne cijene. Ovo nije klima iz kataloga koje su im prodali, mogu samo po cijele dane ležati pod uređajima za isušivanje i hlađenje, ili biti pametni i doći u neko normalno doba godine. Oni koji to ne čine, koji se ne brinu o vlastitoj dobrobiti i zdravlju nego piče okolo na plus četrdeset s enormnom vlagom, uopće ne spadaju u “fini” turizam kakav priželjkujemo. Ti budu istrpjeli armagedon za nekoliko fotografija za društvene mreže.

Sindikalno pitanje, pitanje svih pitanja koje ovih dana postavljaju domaći mediji neprekidno provjeravajući cijenu sladoleda, debelo kasni za klimatskim promjenama. Više se ne radi o tome kako ljude povoljno dovesti na Mediteran, nego kako ih u ljetno vrijeme od tamo skloniti. Kao što se uči u pučkoj školi, hrvatska je obala iznimno razvedena, i na njoj, osim turista koji pristižu zbog fiktivne ljekovitosti klime koja je u međuvremenu poludjela, žive i nekakvi domaći ljudi. Žive ili vegetiraju, s obzirom da ljeti troše više novca na hlađenje nego zimi na grijanje, i da dugotrajna, enormna vrućina i vlaga, život u konzerviranim uvjetima, odsutnost eksterijera, strahovito umara, i iscrpljuje na dulje staze.

Pa se pitam, bi li možda trebalo promijeniti paradigmu tog sindikalnog sna o moru, jer ignorirati klimatske promjene više stvarno nema smisla. Možda bi unutar socijalnih mjera o godišnjim odmorima trebalo razmisliti o tome da se ljude skloni u hlad, na mjesta gdje još postoji ozbiljno drveće. Ono, da se usred “srpanjske rupe” ( koja nipošto nije nastala jer svi koji znaju čitati u srpnju ne dolaze na Mediteran), ispostavi nekakva šansa da stanovnici Jadrana, ti nesmiljeni veleposjednici, odu nekamo gdje se u prirodnim uvjetima normalno radi, i spava. Za tu bih destinaciju prema vlastitim preferencijama predložila Sloveniju, konkretnije Bled.

Na Bledu je dok ovo pišem temperatura 15, a sutra bude 22. Jezero je ugodno ohlađeno, moguće je s otvorenim prozorom spavati na kiši, i, što je najvažnije, moguće se je nesmetano kretati, bez medicinskih preporuka da se ljudi ne kreću, cijeli dan.

Zašto je Bled, odredište bezbrojnih sindikalnih i školskih ekskurzija u socijalističko doba, ispao iz jednadžbe, i za njim više nismo dužni žaliti? To je valjda zbog toga jer nije u Hrvatskoj. Ali onda opet, zašto bi žal za jugoslovenskim odmaralištima uključivao sključivo Hrvatsku, “ljekovito more” trenutno na 30 stupnjeva, ako je svaki građanin Hrvatske s fićom mogao i na Bled?

To je valjda zbog toga što nemamo pojma što se događa, pa isto kao i istočni Nijemci ili zapadni Nijemci iz radničkog miljea nismo baš dobro shvatili da se u takva podneblja ljeti ne ide. Jer nema te kuglice sladoleda, od jednog, dva ili četiri eura, s kojom se može normalno šetati nekom rivom u predvečerje. Ali nema ni takve rive, ni takvog sladoleda, koji bi nas spasio od Mediterana koji i doslovno i metaforično gori.

Koliko košta sladoled na Bledu, to stvarno ne znam. Znam da noćenje u minijaturnom apartmanu od dvadesetak kvadrata, posve blizu jezera, dođe 90 eura. Što također više ne spada ni u sindikalnu košaricu, ni u blagodati jugoslavenske utopije. Ali to sve skupa nema nikakve veze, jer blagajnica hoće na more, Hrvati hoće na more, Gorski Kotar je ugodno prazan, a mitovi imaju vlastite klimatske prilike, univerzalne, gdje kupiš sladoled i nakon toga ne kolabiraš na cesti, nego se lagodno šećeš ulicama koje domaće stanovništvo neće vidjeti do rujna, jer su nepodnošljive.