Pažljivo slušanje zapravo je osluškivanje onoga što nečiji govor iznosi, ali i samog govornika.

Divno je kada nečije riječi poput kapljica boja padaju u tvoje misaono polje oslikavajući nepredvidivim potezima komadiće stvarnosti, uprizorujući nepoznate situacije, oblikujući nova pitanja i teme. Pažljivo slušanje donijelo mi je u život neke nezaboravne raskrivajuće razgovore i iznimne trenutke bliskosti i živosti, ili pak iskrenost i povjerenje nekoga tko mi i nije naročito blizak, što uvijek sa zahvalnošću primim kao dar, privilegiju i izraz poštovanja. (Donijelo mi je, istina, i neke psihotične likove, kao i hrpu tinejdžera kojima sam predavala – jer: evo nekoga tko konačno hoće slušati! – što je znalo biti dobro i zanimljivo, a nekad do neba iscrpljujuće.)

Pozornim slušanjem, otvorenih ušiju, očiju i glave, može se čuti i vidjeti – po načinu pričanja, izboru i tonu riječi, djelićima podteksta, usputnim opaskama, digresijama, ponavljanjima, pošalicama, poštapalicama i drugim “sitnicama”, kao i po izrazima lica i pokretima tijela – puno više od izgovorenih riječi. Te “sitnice” daju (ili ne) vjerodostojnost rečenome i oslikavaju nepatvoren portret duše onoga koji govori. U njima nekad, unatoč tome što se priča i dojmu koji se želi ostaviti, izmaknu na vidjelo neke karakterne odlike koje njihov posjednik ne bi obznanjivao, ili ih nije ni svjestan, kao što su proračunatost, lažljivost, licemjerje, škrtost, plašljivost, nesigurnost, površnost, neodgovornost, samoživost, sirovost i grubost. Pa to bude portret koji portretirani ne bi baš držao u dnevnoj sobi, nego radije na tavanu, a koji pažljivim slušanjem razabereš, i želiš razabrati, ali ti poslije bude malo mučno.

Zato s godinama sve češće pomišljam kako bi bilo bolje ne slušati.