Malo govori prijatelj i to malo je drukčije.

Vrijedi li ga susresti za vjetrovita jutra?

Od nas dvojice jedan je, u svanuće, napustio jednu ženu.

Moglo bi se raspravljati o vlažnjikavu vjetru,

o miru i o ponekom prolazniku, dok gledamo cestu;

ali nitko ne počinje. Prijatelj je daleko

i ne misli na pušenje. Ne gleda.

.

Pušio je,

jednog jutra, i Crnac kojeg zajedno vidjesmo

gdje kao prikovan stoji na uglu i poje ono vino

– vani je more čekalo. No rujnost vina

i prozračan oblak ne bijahu njegovi:

nije mislio na okuse. Tako se ni jutro

nije činilo od onih što zorom počinju;

bijaše to jednoličan dan izvan dana

za Crnca. Pomisao na daleku zemlju

bijaše mu podlogom. Ali on nije gledao.

Bilo je žena na cesti i neke svježije svjetlosti,

i miris mora strujao je ulicama.

Mi, ni za ženama ni u obilazak grada: dovoljno

bijaše sjediti i osluškivati život i misliti da je more

tamo dolje, pod suncem još svježim od sna.

Bijele žene prolazile su, naše, po Crncu

koji ni da spusti pogleda na ruke

pretamne, čak ni da uzdahne.

Jednu smo ženu napustili, i svaka stvar

pred zoru znala je što mi posjedujemo:

mir, ulice, i ono vino.

.

Ovaj put me prolaznici

ometaju i više se ne sjećam prijatelja

koji je u mokrom vjetru stao pušiti,

ali kao da ne uživa.

Malo zatim me upita:

Sjećaš li se onog Crnca što je pušio i pio?

.

* Prijevod: Suzana Glavaš

Priredila Selma Sarajlić Kanazir