Trideset godina jedna skupina desnih hrvatskih filologa nastoji nametnuti hrvatskoj javnosti (i politici te – što im je iznimno važno- obrazovnom sustavu) Zakon o hrvatskom jeziku kojim bi se naš jezik zaštitio (od koga?), a oni bi se skrbili o boljitku jezika. Ne prolazi im ta ideja o preuzimanju vlasti: politika je bila oprezna, javnost protiv.

Sad je grupica (da ne kažem skupinica) oko Gavranove Matice hrvatske (predvođena Grčevićem i Ham kao nacionalističkim perjanicama) uspjela svoju inicijativu nametnuti ministarstvima kulture i obrazovanja. Zakon je već napisan, formirat će se uskoro i Vijeće koje će preuzeti jezičnu vlast.

U čemu je problem?

Pa, ta skupina lingvista permanentno nam preko svojega organa, časopisa Jezik, poručuje kako Hrvati govore loš hrvatski, a oni bi to popravljali, ako treba i uvođenjem kazni za prijestupnike.

O da, kaže ministrica kulture kako nije cilj zakona kažnjavanje govornika “lošega hrvatskog”, već samo zaštita. Ali uvođenje kazni samo je drugi korak, jer kako ćeš skrbiti o čistoći jezika ako nemaš moć da kažnjavaš prijestupnike?!

Poseban je problem naše lingvistike, osobito onih koji su inicijatori ovog zakona, nepoznavanje moderne lingvističke teorije, za njih je lingvistika bavljenje lekturom, a lektura svedena na trijebljenje “srbizama” iz hrvatskog.

Držim kako posao lingvistike nije proskripcija (propisivanje kako treba govoriti), već deskripcija. Lingvisti nisu nikakvi šamani koji poznaju mistične tajne dobroga hrvatskog i odlučuju što je dobro za cijelo pleme; oni samo prate, opisuju i klasificiraju jezične pojave u živom jeziku koji stvaraju svi njegovi govornici.

U svakom slučaju, ja sam kao govornik i pisac hrvatskog jezika protiv Zakona i Vijeća koje bi mi propisivalo što je ispravno u hrvatskom jeziku. Samosvjesno mislim da znam bolje od njih što je dobar stil i kakav treba biti moj iskaz!

Dolje Zakon o jeziku!