Moje srce ima 356 godina

Povlačim se stalno.
Moj život je jedan veliki
Trenutak povlačenja
Oblača se i on će uskoro
Pozvoniti na vrata
Da unesem cvijeće
Cijelo ljeto
Nosam vazne sa pelargonijama
Koje nisu čak ni procvjetale
Da ih spasim od vjetra, kiše i leda
Kapi me škakljaju po leđima
Pa skačem kroz dvorište
Sa vaznama u naramku
Ljubav može uključivati mržnju
I zato sam mrzovoljna
Dok unosim vazne unutra
Jučer me pjesnikinja iz Bruklina
Pitala kako mi je srce
“How is your heart these days?”
I ja ne znam šta da joj odgovorim
Lahko je slagati
Ako te pitaju kako su ti otac i majka
Jer o tome ne razmišljaš
Moje srce ima 356 godina
I možda treba da joj napišem
Onako, starački, a tvoje?
Laž je također življenje
Poput solarnih lampi u boji
Na ulazu u naše groblje
Koje cijelu noć svjetlucaju mrtvima
Kada osluškujem svoje staro srce
Poželim raširiti noge
I uljuljati se u čaroliju svog
Vlastitog tijela
Kiša samo što nije počela da pada
I on će uskoro pozvoniti
Da idemo spasiti cvijeće
A ja sjedim potpuno zbunjena
Ispred laptopa
I mislim o svom srcu
Na koje me pjesnikinja podsjetila
Možda to upravo ovako kreće
Neko te pita za tvoje srce
I ti počinješ da misliš o njemu
A ne znaš zašto
Kao kad osluškuješ svoje nesvjesno
Analiziraš i tuliš
Ni u što zagledana
Sve dok se ne preneš iz svog
trenutka povlačenja
I shvatiš da te razmišljanje o srcu
Ne može privoljeti
Na veću iskrenost
Čujem kišu kako ispire ulice,
ali čekam da on pozvoni
On kaže da me voli
Ja kažem
Da mu ne vjerujem