Zadnjih trideset godina, od rata pa do danas, nijednom hrvatskom predsjedniku nije palo na pamet sazvati vanrednu sjednicu Sabora u ljetnoj pauzi, jer se taj instrument čuva za izvanredne situacije, a takvu situaciju dosada nitko nije detektirao.

Zamišljeno da, ako predsjednik posegne za time, da to bude trenutak kad nacija zastane, zašuti i uozbilji se pred političkim problemom koji zahtijeva krajnju mobilizaciju.

Milanović je sazvao vanrednu sjednicu, a upitan hoće li obrazložiti presedan, odbio je i poručio: “Oporbi sam dao ključeve dvorane, neka igraju košarku, ali neka ništa ne razbiju”.

Sve dana zasjedanja, televizije su najprije opširno javljaje o vremenskim nepogodama i šteti od oluje u Slavoniji, potopljenim brodicama u Jadranu, devastiranim parkovima i drvoredima Zagreba, o četvoro mrtvih u oluji, o ozlijeđenima, dakle o onome što se stvarno događalo – prije nego bi se dotakli Sabora. Tamo su, na dnevnom redu prve takve vanredne sjednice u povijesti suvremene Hrvatske, bile dvije važne političke teme, ali opet nisu bile takve zbog čega bi se izvadilo najteže proceduralno oružje, kao što je napravio predsjednik Milanović.

U Saboru se,iz diskusije opozicije, vidjela golema politička frustracija, skoro očaj. Nesumnjivo, zdrav politički instinkt za promjenom nadire i traži gdje da probije Plenkovićevu nepomućenu vlast drugog premijerskog mandata. Ali, ništa od toga.

Nakon što su zastupnici otišli kućama, Andrej Plenković je poslovno i smireno najavio pomoć u vremenskoj nepogodi stradaloj Slavoniji, i zapravo, poantirao. Dojam je bio – oni se igraju, a ovaj radi – a tu poantu mu je nenamjerno omogućio njegov najljući neprijatelj, predsjednik Milanović.

U nedjelju, Zoran Milanović, koji je dao opoziciji ključeve dvorane, ali da ništa ne porazbijaju dok se igraju, vojnim je helikopterom odletio na nekoliko dana odmora na Hvar. Tamo je zbilja lijepa rezidencija za predsjednike Republike, udobna, diskretno elegantna, ništa pretjerano, baš kako treba. No, upotreba vojnog helikoptera, makar na njega ima puno pravo, ipak je neugodno trznula građane pred televizorima.

Tipični Milanović.

Prvo je pustio da ga opozicija – od krajnje desnice do ljevice – moli da sazove sjednicu Sabora, onda im je pokazao koliko o njemu ovise, onda ih sveo na dječurliju, pa se otišao malo bućnuti na Hvar. A narod ga obožava, poistovjećuje se s njim, njegovim pristupom, pojavom, rječnikom.

Iz mjeseca u mjesec, iz godine u godine, od kad je 2020. počeo njegov predsjednički mandat, ankete potvrđuju da je Zoran Milanović najpopularniji hrvatski političar.

A modus, kanal kroz koji je postao tako obožavan, jest nepremostivo neprijateljstvo između njega i Andreja Plenkovića.

To neprijateljstvo u kojem je stalno na udaru kritike da je gospodin koji se sjajno snalazi u Bruxellesu, sputalo je Plenkovića u prisnijem odnosu s narodom, a Milanovića gurnulo prema modelu političkog ponašanja u kojem se izmjenjuju i miješaju kalkulacija vlastitih interesa i anarhoidna nepredvidivost.

Plenković nastoji, koliko može, ignorirati Milanovića, ali čovjek je, nije stroj, poludi kad ovaj pretjera. Kad se to dogodi, a u zadnje vrijeme sve češće, Milanović kod naroda, koji se s njim poistovjećuje, dobiva na ugledu.

Zoran Milanović je sam samcat i inicijator i uzor velike promjene političkog ponašanja u zemlji. Nakon što je, slijedom jedne afere koja se njega dotakla, prvi put izgubio kontrolu i u obrani napadao i vulgarno vrijeđao koga god je stigao, narasla mu je popularnost. Narod se zaljubio u svog macho predsjednika koji vrijeđa kad otvori usta. Milanović je nastavio i od toga napavio stil. Kako je to kod njega upalilo, sad se tako ponaša i dobar dio političke klase. Padaju međusobne uvrede kao u mračnoj krčmi u mračnoj zabiti, psuje se, podmeće, kleveće. Sve to – a svima postaje normalno. Mediji u naslovima tekstova objavljuju psovke iz međusobnih obračuna. Toga donedavno nije bilo, sad je pravilo.

Glavni argument golemog broja građana koji podržavaju Milanovića jest da “Zoka”, kako ga zovu narodski, Zoka “udara”, Zoka “razbija HDZ”, Zoka “razvaljuje Plenkovića”. Zoka “jedini” udara. S takvim narodskim macho Zokom, koji pokazuje zube uglađenom Plenkoviću, narod se identificira. U Plenkoviću zbilja nemaju materijala za poistovjećivanje. Na Plenkoviću se vidi da je dio europske elite, a na Milanoviću koji je to isto, to se ne vidi.

Rivalstvo predsjednika i premijera ne zadire samo u njihovu profesionalnu prošlost kao mladih kadrova u Ministarstvu vanjskih poslova, sličnih karijernih putanja, nego i u privatni život.

U međusobnoj antipatiji su autentični, ništa ne glumataju, istinski se ne podnose.

Kao novinarka godinama sam pratila njihovo diplomatsko i političko djelovanje u Bruxellesu, i površno ih i privatno poznavala. Za Milanovića sam u početku mislila da je kadar HDZ-a, jer mu je otac bio zamjenik ministra za vrijeme Tuđmana, a mentor mu je, baš kao i Plenkoviću u Ministarstvu vanjskih poslova bio prvi hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić, ali i zato jer je naprosto ostavljao takav dojam. U svakom slučaju, to nije čovjek kojemu se HDZ zamjerio, naprotiv, on je u dobrom dijelu svoje karijere, dijete HDZ-a. Pa i danas ga dio hrvatske desnice smatra Tuđmanom za 21. stoljeće.

Krivo sam tada procjenila – jer bio se učlanio u SDP. Obojica su bili ozbiljni mlađi kadrovi i intelektualno radoznali, a kako i ne bi, jer EU je bio cilj koji je imala njihova zemlja izašla iz rata.

Razlikovali su se u temperamentu. Andrej Plenković bio je simpatičniji, spontaniji, pristupačniji i prirodniji u komunikaciji. Više nismo u kontaktu i ne znam koliko ga je vlast izmijenila, ali u osnovi je ugodan čovjek privatno, i profesionalan i korektan s novinarima.

Zoran Milanović, pak, tih briselskih godina, bio povučeniji, držao se po kutovima na primanjima, često mrk, šutljiv, nekomunikativan. Ostavljao je dojam da bi svaki čas, ako se još malo oneraspoloži, mogao planuti. To se nikad nije dogodilo, ali oprez u komunikaciji s njim postoji. Kad je pak bio premijer od 2011-2016 i vodio hrvatsku Vladu, već je bio nervozniji, izletjelo bi mu nešto što nije smjelo, kao seksističko vrijeđanje tadašnje potpredsjednice Europske komisije, ali generalno, bio je korektan.

Otkako je predsjednik, stil komunikacije mu je postao neprepoznatljiv. Postao je šokantno nepristojan, svima, od Amerike do Ukrajine docira i spušta, umišlja da je autoritet za međunarodnu politiku, uživa u šoku koji izazove, pa da nije predsjednik Republike, nego da pije pivo u lokalnoj birtiji i govori ovo što govori kao predsjednik države, ljudi bi od njega u neugodi okretali glavu. Naporan je. Stalno se pravi važan, makar, to mu je najmanja mana.

Najčudnije je što kad daje izjave domaćim, hrvatskim, novinarima, ubacuje cijele segmente na engleskom. Ponekad su to relativno rijetki engleski idiomi, ali najčešće kolokvijalne doskočice, replike iz filmova, pjesama, tj. popularne kulture. Ostavlja dojam da mu hrvatski, njemu, hrvatskom predsjedniku, nije dovoljan da izrazi svoje misli, te kao da nema dovoljno samodiscipline da, sa svoje pozicije predsjednika države, obraćajući se javnosti svoje zemlje, govori svoj materinji jezik.

Još gore, odnedavno je počeo uočljivo afektirati dok izgovara engleski! Prečudno. Da barem to prestane, kad neće drugo.

Ta rastrzanost, impulzivnost, to kako plane pa se ne može smiriti, ubojita je za njegovog protivnika.

Andrej Plenković ne može izdržati, nego vrati uvredu, pa i njemu pobjegne engleski, ali u nadmetanju s Milanovićem uvijek gubi. Nitko ne može biti tako vulgaran, tako bez skrupula, tako lako preći granice kao što može Milanović.

Vjerojatno će dobiti još jedan mandat i tako i nastaviti.

Ima ih koji tvrde da je Milanović generalno bezopasan, jer predsjednik nema nikakvih stvarnih moći. Moć upravljanja državom ima Plenković, koji pak vodi HDZ koji je mnogima dozlogrdio zbog korupcijskih afera. Takvi misle da je kritika Milanovića automatski skretanje pažnje s onog što mora pod svaku cijenu biti predmet kritike, a to su Andrej Plenković i HDZ.

Plenkovićeve protivnike koji nisu nužno Milanovićevi obožavatelji, izluđuje što se Plenković ponaša kao da je iznad stvarne prirode HDZ-a i zamjeraju mu što stavlja na lice HDZ-a gospodsku masku. U stvarnosti je HDZ ukorijenjen u vlast na lokalnoj razini i u državnim institucijama, a Andrej Plenković nije uspio reformirati stranku po uzoru na CDU, kao što je namjeravao kad je postao njen predsjednik. U nedostatku takvih reformi, Plenković je radio s materijalom koji mu je na raspolaganju. I bio je uspješan.

No, što su rezultati koje Plenković pruža na uvid bolji, to opoziciju i kritične medije izluđuje diskrepancija između terena, na primjer županija u Lici, Baniji, Slavoniji, ili državnih poduzeća, ili grozno lošeg pravosuđa s jedne, te s druge strane kontinuiranog rasta BDP-a, rasta izvoza i generalno boljeg života za zaposlene nego ranije.

Zato, u namjeri da ga sruši i da ljude odbije od njega, Milanović udara po svemu do čega je Plenkoviću stalo.

Zna se da Andrej Plenković uveo zemlju u Schengen i euro, što je značajan uspjeh. Milanović, eto, omalovažava i to, i cijelu EU. Hrvatski predsjednik ne priznaje koliko se cijela hrvatska ekonomija bolje pozicionirala, koliko je jak kumulativni efekt članstva.

Svakih toliko predsjednik se javlja banalnim doskočicama kako su u Bruxellesu sve sami birokrati, prepredeni licemjeri, štreberi, bezveznjaci, beznačajni činovnici.

U ovo malo vremena, Milanović je, iz osobne antipatije prema Plenkoviću, zbilja uspio raširiti euroskepticizam u društvu koje je donedavno plebiscitarno bilo za EU.

Njegovo antieuropejstvo koje kapilarno širi među svoje obožavatelje, najveća je pojedinačna šteta njegovog predsjedničkog mandata.

Zatim, ukrajinsko-ruski rat. Andrej Plenković se nedvosmisleno svrstao na stranu Ukrajine. Zoran Milanović, pak, kritizira Kijev, podsjeća na povijest ukrajinskog nacizma, i jedan je od rijetkih svjetskih političara koje je Kremlj istakao kao pozitivne i pozdravio.

Odjek u javnosti te sramotne pohvale? Nikakav. Ljevica šuti, krajnja desnica misli da je Zoka “mudar”.

Premijer Plenković je izrazito pro NATO, a predsjednik Milanović se nedavno u Vilniiusu na summitu NATO-a požalio da se odluke u NATO-u donose a da male zemlje kao Hrvatska nisu konzultirane. Međutim, tko će konzultirati predsjednika kojeg je pohvalio Kremlj? Niti Milanovića, a sigurno niti Orbana nisu pitali za mišljenje o tome što planiraju.

Dakle, u temeljnim pitanjima ovog povijesnog trenutka, vrh hrvatske države je podijeljen. Milanović je spreman žrtvovati ugled zemlje – a ugled je iznimno bitan u volatilnim vremenima – da bi napakostio Plenkoviću. Doduše, Milanović je osjetio i da ga nitko nikad neće pozvati na visoke međunarodne funkcije, jer je takav kakav jest – i fokusiran je na ostatak političke karijere u Hrvatskoj.

Svakako, što je za Plenkovića crno, za Milanovića je bijelo, što je za Plenkovića bijelo, za Milanovića je crno.

Onako razdrljene košulje, vrijeđajući sve oko sebe tko nije na njegovoj liniji, a ponekad i one koji su s njim, ali koji, kao SDP, previše ovise o njemu da bi se pobunili, i puštajući da ga vode impulsi koje ne treba kontrolirati jer mu se ništa neće dogoditi, on se postavlja kao borac protiv gospoštine, privilegiranih, zaštićenih, uglađenih. Simboličko mjesto, stanište takve pokvarene gospode je Bruxelles, a personifikacija Andrej Plenković.

Postavio se kao modernija verzija legendarnog hrvatskog političara, osnivača Hrvatske seljačke stranke, Stjepana Radića, koji je prvo bio narodni tribun, a tek onda ministar. Kod Milanovića je obratno. Prvo funkcija, pa onda tek bespoštedna kritika.

Narod Milanovića obožava, možda zato jer sve frustracije, nedaće, osjećaj izgubljenosti, lakši je podnijeti kad se predsjednik iskali na premijeru. Identifikacija sa Zokom je potpuna.

Dok se vesele kako “Zoka udara”, zaboravljaju da je Milanović itekako privilegiran, da je predsjednik drzave, da vojnim helikopterom odlazi u rezidenciju na Hvaru, da poznaje vina i hranu i znalački nijansira ponudu restorana.

On može i hoće izvrijeđati novinare, u totalu i pojedinačno, a to i radi. Isto tako vrijeđa i intelektualce koji ga kritiziraju. Budući da je predsjednik države. ima imunitet, a to znači da za svoje riječi ne snosi nikakve posljedice. Dapače, svaki put nakon pojavljivanja u javnosti, privremeno zadovolji svoj narcizam. On se zbilja može prepustiti svojim impulsima. Drugi onda pomisle – vidi, pali kod Milanovića, idem i ja tako. Kao predsjednik skučenih ovlasti ne može poduzeti mnogo konkretnih poteza, ali već je pomakao granice dozvoljenog verbalnog nasilja u javnoj komunikaciji i to svi vole. Ili, skoro svi.

No, što zapravo narod i politička opozicija očekuju od Milanovića?

Mnogi misle, neka on samo grize i mrcvari Plenkovića, poteže ga za nogavicu, možda se Plenkoviću sapleteu noge, pa ako padne jaka figura, pada i HDZ. To je, za anti HDZ, idealni scenario. Tome se nada ljevica i prema Plenkoviću kritični mediji.

Vidjet ćemo. Nije niti cijeli HDZ-u protiv Milanovića, dapače, Milanović je privlačan desnici i fizički i ideološki, Plenković im je suviše centar, suviše kao da je Nijemac. Milanović je, po nekim elementima, desniji od Plenkovića. Takvi misle, ako padne Plenković, naći ćemo svoj prvi identitet.

Milanović vabi i mami desno krilo HDZ-a, i stranke desnije od HDZ-a. U šokantnom primjeru ulizivanja krajnjoj desnici, vratio je oduzeto odlikovanje osumnjičeniku za ratne zločine Branimiru Glavašu, jednom od najkontroverznijih likova u ratu i poslije rata u Slavoniji. Objasnio je svoj potez legalizmom, ali vjerojatno je tu mnogo više kalkulacije oko glasova nego brige da se Glavaš, taj osumnjičenik za ratne zločine, zakine.

U odnosu prema Bosni i Hercegovini, nastavlja s omalovažavanjem i paternalističkim odnosom prema Bošnjacima, a novo je da je stao u obranu Milorda Dodika iz Banja Luke. Dobro, kako je sad Dodik pred konačnim padom, valja se neće u to miješati. Vidjet ćemo. Nekima se čak čini da ima razumijevanja za Tuđmanovu agendu prema Bosni i Hercegovini, a svakako je u nastupu u Hrvatskoj, pokupio nešto od Tuđmana. A ipak, s ljevice mu i to opraštaju, i baš preko svega prelaze. Vjerojatno ne znaju kako da se postave, i vjerojatno se boje Milanovića.

Rušenje premijera je za opoziciju i veliki dio medija iznad ideologije, iznad stranačkih podjela, čak iznad toga da ih Milanović tretira kao djecu koja u igri mogu razbiti igraonicu dok se igraju demokracije. Kako stvari stoje, Andrej Plenković mirno će odraditi svoj drugi mandat do kraja, i vjerojatno u Bruxellesu dobiti visoku funkciju, koja se inače daje uspješnim liderima malih zemalja. Zoran Milanović nikad neće dobiti sličan poziv. Vidjet ćemo koga će sve okupiti kao svoje pristaše na narednim predsjedničkim izborima.

Večer