Već nekoliko dana pokušavam naći konkretnu informaciju o tome što bi točno propisivao taj Zakon o jeziku koji navodno od jeseni stupa na snagu. Na portalima i stranici Matice hrvatske nalazim samo vrlo uopćene informacije ili referiranje na prijedlog zakona iz ranijih godina, vrlo rigidan, da ne kažem drakonski, jer je podrazumijevao visoke novčane kazne za institucije koje ne prevode filmove i kazališne predstave koje se izvode na srpskom ili crnogorskom jeziku.

To me podsjetilo na jednu davnu epizodu Top liste nadrealista kad je Đuro učio gledatelje crnski i gorski jezik ponavljajući istu riječ na crnskom i na gorskom ukazujući na epohalnu razliku između krave i krave.

Provoditi Zakon o jeziku u zemlji u kojoj 90% stanovništva svoj materinji (ili materinski, đavo će ga znat kako se sad ispravno kaže) NE ZNA, u kojoj ljudi masovno sumljaju i popravljaju dimljake srušene potresom i na tome im svaka ćas, u kojoj postoji jumbo plakat za slušne aparate na kojem đinovskim (pardon, divovskim) slovima piše NE SIJEDI NA UŠIMA (a znamo koliko je copy writera i lektora potrebno da amenuju tekst na reklami – bar pet – dakle PET ANALFABETA PRIMA PLAĆU za posao kojem je perfektno znanje jezika i pravopisa imanentno i ipak uspiju u svoj svojoj pameti izreklamirati farbanje temporalnih zalistaka koji jbg prvi počinju sijediti umjesto slušnih aparata).

Umjesto da svatko od nas uzme Klaića i pravopis i za početak savlada taj č i ć i ije i je, oni donose zakon o očuvanju i konzerviranju jezika koji nitko pošteno ne zna da bi se ta hrpa neukosti kvalitetno prenijela u amanet (pardon, naslijeđe) budućim još neukijim naraštajima i da bi vijorili svojom neobrazovanošću kao što danas vijori zastava na svakoj poštenoj i jezično besprijekornoj hrvackoj kuči.