1.

U Levinasovom kratkom ekspozeu pod nazivom Slabost i Snaga slušamo odgovore na pitanja: govori li lice drugoga o svojoj nejakosti?, i može li se uopće objasniti što lice govori? Lice se izražava, iznenađuje, ono je izraz, govor istine u događaju smisla. Može li se nešto reći o licu i njegovoj fragilnosti? Lice se uskraćuje posjedovanju, mojoj moći, ono gladuje. Priznati Drugoga znači priznati glad. Priznati drugoga znači davati, ljubiti. Ljubiti znači strahovati za drugoga, služiti mu, pomoći mu u njegovoj slabosti. Samo onaj koji služi, dariva i svjedoči taj i ljubi. U preuzimanju odgovornosti za Drugoga, odnosno odgovornosti za ‘drugu slobodu’ ja ne određujem Drugoga, nego Drugi određuje mene, pri čemu sam odgovoran i za odgovornost Drugoga. Lice je način prisutnosti bića na sve moguće načine, lice je ‘trauma čuđenja’, manifestacija samog sebe i vlastite razgolićenosti, ono izražava nejakost, napor bivanja, zbog čega ga je teško podnositi. ‘Ja’ to znači: pogledaj me!, ja sam ovdje za druge. Lice je ‘oko’ koje gleda tek kada sluša. O licu ne govorimo jezikom gledanja, lice se ne ‘vidi’, u njemu je bespomoćni poziv na suosjećanje, na – ne-ubij. Lice je izgled koji govori, ono omogućava i započinje svaki govor, a ja pretpostavljam njega prije sebe, njegovu pravdu prije moje slobode, njegov život prije mog života i pod cijenu mog života. U licu je i zahtjev za samoćom. Ovaj zahtjev izražen je u jednostavnoj činjenici približavanja Drugome i upitu, odnosno pozdravu: ‘Hej, kako ide?’. Ljude pozdravljamo kada ih vidimo, kažemo im: ‘Dobar dan!’, iako s njima nismo ničim povezani. Upadamo u njihov unutarnji život, u njihovo vrijeme. Tako, iako na tim licima nema snage, kada im se približimo, vidimo podršku i prihvaćanje. Prema toj ranjivosti imamo odgovornost. Radi se o odgovornosti koja otežava prolazak pored nekoga bez pozdrava, bez ljubaznog ustupanja prednosti: ‘Poslije vas, gospodine_gospodična’. Ovakav odnos prema licu, u obzirnosti, u ophođenju, dokaz je nevolje lica. Čovjek je biće odnosa, kierkegaardovski: čovjek je proturječnost između vanjskog i unutarnjeg, vremenskog i vječnog. Lice govori posebnim jezikom, nimalo jasno, niti išta određeno. Isto je i sa stiskom ruke. Ta ruka već teži prema meni, uvijek je Drugi taj koji je u nekom zahtijevu prema meni. U takvoj situaciji predstavljen sam licem, govorom lica, odnosno u tim okolnostima kroz izraz lica govori Bog, a moj izbor je izbor Boga koji govori. Ali, ne govori samo Bog, govori i svemir, a naročito govori sve ono što je u našim tijelima smješteno u tami, u užitku i okrutnosti, sve ono što nam svakodnevno šalje signale s kojima ne znamo što bismo. U toj buci neautentičnog života javlja se glas savjesti. Savjest govori isključivo i neprestano u načinu šutnje, savjest je nijemi glas, glas koji nikada nitko nije čuo. Promatra nas taj sablasni netko drugi, paradoksalno utjelovljenje, postajanje-tijelom, određena fenomenalna i tjelesna forma duha – neosjetilna osjetilnost. Svatko se sam mora susresti sa sablastima. Susrećući se sa sablastima, susrećemo se sa samim sobom. ‘Činim se blijedim’, kaže Byron dok se gleda u ogledalu. Volio bih umrijeti od sušice’. ‘Zašto?’, pita njegov prijatelj Tom Moore , i sam tuberan, u veljači 1828. ‘Zato što bi sve dame rekle : pogledajte jadnog Byrona, kako zanimljivo izgleda na samrti.’ Iz Derridine perspektive, phronimos-razuman čovjek, samotan je lik koji se pojavljuje u ‘razglobljenom vremenu’, vremenu ravnopravnog supostojanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, kroz samoodgoj u razgovoru sa sablastima. U licu je upisano i zauzimanje stava, što čovjek jest, njegov karakter od početko do kraja života. Kroz postojanost stava o životu i prema drugima saznajamo i tko smo, o našoj orjentiranosti prema onome što je je izvan i što je ispred nas. Tako, u obliku i izgledu lica ili primjerice na čelu ‘čitamo’ o stanju mjehura, srca i tankog crijeva, između obrva jetra utiskuje jednu ili više okomitih duboko urezanih linija, a promjene boje kože ili vodenaste vrećice ispod očiju ‘kažu’: bubrezima je već dosta svega. I ostali dijelovi lica izmapirani su znakovima, kao npr. obrazi koji su područje pluća i želuca, a vilica, brada i vrat – reproduktivnih organa; uši su poput dlanova i stopala – dio tijela sa svim organima razbacanim u kompletima sa vlastitim stanjima. Promjene boja su priče za sebe: zelenoj pripada jetra i žuč, crvenoj srce i tanko crijevo, žutoj slezena i želudac, bijeloj pluća i debelo crijevo, a tamnoj, modroj i plavičastoj bubrezi, mjehur, kosti, mozak i reproduktivni organi. U takvim graničnim situacijama i jezivim susretima sa samim sobom tu-bitak dolazi licem u lice sa svojom slobodom biti ili ne-biti, biti neautentičnim ili težiti samoposjedovanju i autentičnosti brige za-nešto. Briga se pojavljuje u mnogim oblicima, briga u smislu naše osjećajnosti, briga za naše bližnje, svijet i entitete oko nas, u smislu jednog osjećaja i volje za otkrićem istine. Postoji li uopće istina? Mi ne posjedujemo istinu naprosto zato jer nema istine, postoje samo zablude. Istina je samo da nema nikakvih istina. Biti u-svijetu ne znači izolirati se i ‘misliti’, nego biti u-svijetu, unutar vremenskog horizonta, znači brineći o svijetu, o drugima i o samome sebi – biti slobodan.

2.

Drugi je stranac, uznemirujuća zagonetka, dolazi izvana i uspostavlja odnos koji je etički. Drugi je NE-JA, transcendentalni uvjet i drama moje raskomadane egzistencije. JA-TI jest događanje, sudaranje, razumjevanje ali, to pojašnjava samo i jedino prijateljstvo, nikako ne i drugi životni oblik kao što je ekonomija, potraga za srećom. Odnos s Drugim je asimetričan. Odnos prestaje biti etički ako zahtjevamo reciprocitet u međusobnoj brizi, odnos se pretvara u trgovinu i razmjenu. Relacija sa drugim ‘licem u lice’ jezična je relacija govora lica u vokativu. Drugi je Ja kao Drugi, a time i ja sam. U inzistiranju na odnosu s Drugim kao ‘odgovornošću u realnosti’ sebstvo je određeno kao ‘Ja’, ono je apsolutno jedno i jedinstveno i pomalo u začetku. Odgovornost je čin odluke kao unikatne, jer je odgovornost osobe uvijek jedinstvena. Osobna odgovornost kao pozicija vlastitog izbora je najnenadomjestivija od svih postojećih stvari. Da li upravo ovakva odgovornost prethodi slobodi? Ona je važnija od slobode! Ona je samo Dobro! Ona je forma odgovornosti, istovremeno nenadomjestiva, i čovjekov izbor – u biblijskom smislu! Ponekad je potrebna i oštra kritika svega postojećeg da bi se pojavilo nešto dobro ili ideja Dobra ili, preciznije – neprocjenjivost odgovornosti. Nadilaženje ograničenja omogućeno je odnosom prema Drugome kao svetosti pri čemu je Drugi važniji od Ja, pri čemu Ja prestaje misliti na sebe u apsolutnoj apsorbiranosti Drugim. Radi se o posebnosti, drugotnosti, plaćanju cijene, bivanju odgovornim, radi se o uzimanju u zaštitu, ohrabrivanju. Ali, kako biti odgovoran ako subjekt nije konstitutivan ni za sebe ni za svijet? Subjekt je u potpunosti formiran znakovima, simbolima i kreativnim razumjevanjem koje interpretaciji daje život ili kako bi rekao Ricoeur: ‘sebstvo je više učenik nego učitelj smisla, samorazumijevajući se tek dugim zaobilaznim putem interpretacije u srodnosti misli sa smislom života’. Konstituiranje sebstva poetska je šetnja po hermeneutičkom krugu u hermeneutičkom luku kako bi se biće vratilo samome sebi apriori razumijevajući i komunicirajući sa svetim, oniričkim i kozmičkim dimenzijama prije njihovih pojavljivanja u jeziku. Upravo lice drugoga otvara prostor za fikciju u kojoj fabula ne uređuje događaje nego – djelovanje. Narativnost susreta čine tri nerazdvojiva momenta: prvi – predkomunikacijsko razumijevanje koje unosimo u susret s drugima; drugi – konfiguriranje i nizanje situacija ‘kao da’ čime ulazimo u fikciju; treći – refiguracija koja je promjenjiv i nestabilan spoj lica i fikcije podložna novim refiguracijama. Gradnja narativnog zapleta u susretu sa licem Drugoga omogućava integraciju različitosti i diskontinuiteta u ‘suglasju nesuglasja’ koja slučajni susret preobražava u sudbinu, u sretni trenutak novog nastajanja koji je iznenadan i stoga zahtijeva stalnu ‘budnost i spremnost’ jer može biti propušten i proigran. Zahtjevu za vlastitim životom korespondira i zahtjev za vlastitom smrti. Za malograđane vlastita je smrt, ‘gubitak svega’, shvaćena kao smrt drugoga, smrt je nečije drugo, vlastita ne-vlastitost, nešto o čemu je najbolje šutjeti. Malograđanin odbija vlast obožavajuću je, delegira je i razabire samo kao delegiranu tako što njome upravlja, pravda je i sumnja u nju. Što je vladajuća klasa manja to više treba malograđanina da bi poopćila i posredovala svoje gospodstvo. Tako se može objasniti interes malograđanstva za formalnu stranu politike, za procedure, propise, legalistička pravila i oblike komuniciranja, neopredijeljujući se nikada konačno i iskorištavajući svaku priliku. Kritičnost zbog ressentimenta i srčanost iz straha skice su stereotipa nekoga tko žuri sam za sobom. Malograđanstvo je u svim visokoindustrijaliziranim zemljama postalo kulturni hegemon. Postalo je uzornom klasom, jedinom koja masovno proizvodi životne oblike svakodnevice i čini ih za sve druge obaveznim. Vladajuće misli nisu više misli onih koji vladaju nego projekcije svijesti malograđanstva koje odmazdom uvijek nanovo uspostavlja ono što je oduvijek bilo. Malograđanstvo je totalitarno izjednačavanje ideja i brojeva. Liberalno malograđansko oslobođenje manipuliranjem vodi u najamno ropstvo. Apstraktna magija političke jednakosti podloga je za tisuće konkretnih nejednakosti, krvavih neistina. Znanje koje je svemoć ne poznaje granica ni u porobljavanju bića ni u uslužnosti spram gospodara svijeta. Derrida govori sljedeće: ‘Ako ne čitamo ili ne iščitavamo Marxa i ako ne raspravljamo o njemu, uvijek će predstavljati pogrešku, nedostatak teorijske, filozofske i političke odgovornosti. Bez toga neće biti budućnosti. Ne bez Marxa, nema budućnosti bez Marxa. Bez sjećanja na Marxa i njegovo nasljeđe.’

3.

Tuga i zbunjenost čine čovjeka ‘zanimljivim’. Biti tužan, odnosno biti nemoćan znak je profinjenosti, osjećajnosti. Romantičari su izmislili invaliditet i ludilo kao izliku za dokolicu i za odbacivanje buržujskih obaveza da bi živjeli samo za svoju umjetnost. ‘Nekoć, ako se dobro sjećam’, kaže ‘dijete Shakespearea’, preteča simbolizma i nadrealizma, čudesni dječak i prokletnik Arthur Rimbaud u Sezoni u paklu, ‘moj je život bio gozba gdje se sva srca otvarahu, gdje su tekla sva vina’. Razumjeti sebe znači razumjeti se pred licem Drugoga što onda znači i razumjeti sebe u govoru lica Drugoga različitog od govora moga lica što je poticaj za odgovor na pitanja „Tko sam?, Što sam?, Poznajem li ja još prirodu, poznajem li sebe?’ Poput jeke i upravo likujući ponavljamo posljednje velike Rimbaudove riječi: Ja nikad nisam pripadao narodu, nikad nisam bio kršćanin, ja sam iz rase koja je pjevala na mukama, ne razumijem zakone, nemam moralnog osjećaja, ja sam zvijer. Gospodo, vi ste se prevarili, oči su mi zatvorene za vašu treperavu svjetlost kao s pogrebnih voštanica, spreman sam za savršenstvo, a savršenszvo nema granica. Tako, okruženi pripovijedajućim licima, učimo postati pripovjedači i likovi naše vlastite priče o apsolutnom identitetu u jedinstvenosti koja nije supstancijalna nego je narativna. Narativni identitet lica nije u priči koju priča, nego u sposobnosti da to čini. Svijet identiteta je svijest koja lice drugoga otvara u horizontu mogućih iskustava, kao mogući svijet kojega bi mogli nastaniti, u kojem bi psovke bile izgovarane tako prirodno da ne bi niti zvučale prljavo. Čovjek žudi za licima drugih jer je u potrazi za vlastitom životnom pričom pa makar i za fatamorganom u hladnom jutru ili u ekstremnim situacijama, čak i kada je sve izgubljeno. Metafizičku žudnju za beskonačno Drugim produbljuje upravo Drugi svojom beskonačnošću. U njoj bitak postaje neegoistična dobrota – pravda. Žudjeti znači biti dobar prema Drugome, nahraniti ga prije sebe i tražiti pravdu za Drugoga. Sreća se ne može sačuvati u naftalinu. Ona ovisi o čvrstoći naših karaktera. Karakter je skup trajnih stanja po kojima prepoznajemo neku osobu. Karakter je vjernost vlastitim angažmanima svemu unatoč. Naša su lica razgolićene slike naših karaktera. Ona su obećanja činova, u kojima se prepoznajemo kao subjekti, koje naslućujemo u budućnosti o kojoj ništa ne možemo znati. O ‘dobrom karakteru’ Hannah Arendt piše: ‘Moralno ponašanje ovisi prije svega o odnosu čovjeka prema samom sebi. Ukoliko ste u raskoraku sa samim sobom, to je kao da ste prisiljeni svakodnevno živjeti sa svojim neprijateljem. Kada počinite zločin, živite sa zločincem. Neke stvari ne mogu uraditi jer ako ih uradim neću više moći živjeti sa samom sobom.’ Odlučni smo boriti se za ljude o kojima zapravo ne znamo ništa. Žrtvujemo se, revoltirani smo, jer svijet je divno mjesto, vrijedno borbe. Poznavajući nasilje imperijalnog jastva bojimo se jedni drugih. ‘Ako je istina da je fikcija dovršena tek u životu’, kaže nam Ricoeur, ‘a da se život može razumjeti tek kroz priču o njemu, onda je ‘istražen život’, u sokratovskom smislu, zapravo, ispripovijedan život.’ Stajati pred licem Drugoga znači primiti u sebe novu mogućnost bivanja, znači rađanje jedne nove subjektivnosti, preobrazbe imaginarnoga. Ulazeći u svijet drugoga, svijet nečjih lica, preuzimamo njihov karakter, njihove crte lica, te ih ugrađujemo u vlastiti svijet. Taj čin je etički čin. Etika upućuje na uvažavanje sebe kao vrijednosti ili osobno stjecanje vrlina, a moral na štovanje sebe kao činjenice, ispunjavanje obaveza. Stečena vrlina duhovni je politeizam koji s visine i s prezirom gleda na sunce i mjesec kao na bogove barbara. K tome, tu je još i lutanje, filozofi lutajući postaju filozofi. ‘Filozofi su stranci’, piše Deleuze razglabajući o geofilozofiji, ‘ali filozofija je grčka’ – zemlja filozofije u glagolu ‘biti’. Što ti emigranti nalaze u grčkoj okolini? Nalaze čistu društvenost, izvjesni užitak udruživanja koje čini prijateljstvo i konačno ukus za mišljenje, ukus za razmjenu mišljenja, za konverzaciju s ove i one strane posebnog sadržaja samoobrazovanja i samoodgoja koje se nekada zbivalo na agori, a danas na društvenoj margini besmislenog i bezpojmovnog svijeta.

4.

Umjetnost pretvaranja svoj vrhunac nalazi u čovjeku, zapisao je Nietzsche u Istini i laži u izvanmoralnom smislu. Tu varanje, laska, laž i prevara, govorenje iza leđa, reprezentiranja, življenje u posuđenom sjaju, zakarabuljenost, zamotana konvencija, gluma pred drugima i pred samim sobom, počivanje u ravnodušju sa samim sobom sniva na leđima tigra. Osim što je drugost drugost svijeta, drugost Drugoga, drugost je i u napetosti sebstva i jastva u prostoru zločina i u prostoru suosjećanja. Misliti sebe uključuje lice Drugoga kao konstitutivan element vlastitog identiteta ali ne kratkim putem izravne svijesti, nego dugim putem interpretacije znakova. Mi smo proroci vlastite egzistencije. Ova sposobnost da mislimo, pripovijedamo i djelujemo, može biti ugrožena narušenim zdravljem, no tada naša ne-sposobnost nalazi svoju ‘ravnotežu’ u patnji: ona je odgovor naše nemoći na bolešću nam uskraćenu moć. No, patnja nije nekompatibilna ne samo s našom željom za dobrim životom, nego ni sa samom srećom kao sposobnošću da nađemo zadovoljstvo u vlastitu ispunjenju. Da bi postalo vidljivo, vrijeme traži tijela i lica i posvuda gdje ih sreće, uzima ih da bi na njima iskazalo svoju moć napuštanja i poraza. Lica današnjih ljudi protesti su protiv sebe samih. Ako se tu i tamo i ukaže neka crta na licu ona je više ornamentalna, svejedno je ima li je ili je nema. Danas, u doba ‘Nikoga’, u doba bezličnosti bića, nemamo lica, nemamo ih jer nam nisu potrebna, danas nosimo maske prilagođene komično-tragičnim heterogenim društvenim igricama, koje nikome ne znače ništa, nakon čega iščezavamo u nepostojanju. Čovjeka herojskih crta lica ne može se pobijediti, u najboljem slučaju, rekao bi Seneka, tek ubiti. Karakterno lice epohalno je djelo otmjena života. Bezlilično lice ne govori ništa jer može govoriti što hoće. Takvo lice ne zanima drama, ono živi za skandal, za afirmaciju. I užas ima lice. S tim licem treba se sprijateljiti, jer ako tome licu nisi prijatelj, to lice doći će ti glave, bez osjećaja, bez strasti, bez milosti. Centar drame, kaže Bela Hamvas, je krivica, centar skandala je sramota, događaj drame je naprezanje, događaj skandala razotkrivanje. U doba ‘Nikoga’ već nema ni skandala jer čovjek živi u prljavštini. Nema sramote, jer je svatko prljav unaprijed. Karijerizam je bestidni metodični postupak u kojem su najuspješniji oni bez obraza. Ponašati se s omalovažavanjem prema ljudskoj biti mogu samo nitkovi. Nitkovi nisu ni vojnici ni ubojice, rekao bi pukovnik Kurtz odnosno Marlon Brando u Apokalipsi danas, oni su potrčkala koja trgovci šalju da naplate račun. ‘Nitko’ je onaj koji od života radi viceve, onaj koji stvarima oduzima oštricu, onaj koji velike stvari opisuje malim riječima, onaj koji bagatelizira. Biti ‘ponosni podlac’, biti ‘Nitko’ znači da ondje gdje bi nekoga trebalo biti – nema nikoga, biti ‘Ništa’ znači da na mjestu gdje je trebalo biti predivno lice ‘Drugoga’ – nema ničega.