Teško je zamisliti da netko ne zna za Barbie, svjetsku mega zvijezdu, lutkicu neprirodno dugih udova i, prema diktatima mode, lijepog lica, koja se transformira u štogod treba, pa tako, osim što dominantno vodi računa o vlastitoj ljepoti i uređenju svoje (i Kenove, to je njezin muški partner) kuće, još vozi automobil, bavi se skijanjem i alpinizmom, muzikom, odjećom mijenja profesije i čak ulazi u tzv. muške profesije. Ukratko, postaje sve što trendovi društvenog ponašanja pokazuju kao poželjno, ono što je ”in” i što bi i ona pukom promjenom odjeće i predmeta koji je okružuju mogla biti. Jednog dana, sljedstveno takvoj fleksibilnosti u praćenju društvenih ”moda”, možemo očekivati da postane i feministkinja. Teško mi je zamisliti koju će joj odjeću i zadatke duhovni tvorci i kreatori dati, ali sve je moguće. I prije no što se to dogodi, a nadati se da sam loša prognozerka, treba se zabrinuti za feminizam, to jest, za ono što bi on mogao, ako već ne i trebao biti.

Odakle sad briga za feminizam kroz transformacije lutkice Barbie? Prateći razvoj feminizma u Hrvatskoj (iako to ni u kojem slučaju nije hrvatski specifikum) tijekom protekle dvije dekade, stječe se dojam da se feminizam kao kritička pozicija koja bi trebala težiti osvještavanju neravnopravnog položaja žena u društvu, te djelovati na promjeni tog položaja, može “sretno” uklopiti u okvir postojeće ideologije i odnosa rodova, a da se pri tome ti odnosi ne mijenjaju u temelju, već kozmetički, svojevrsnim face-liftingom. Limitiranje feminističkog promišljanja i aktivnosti na «popravke» društvenih nepravdi naspram žena, svojevrstan koncept ”zaštite” žena (skloništa, savjetovališta, interveniranje u pravni sustav ograničeno na poboljšanje položaja žena u netaknutom društvenom, političkom, ekonomskom i ideološkom okviru i slično). Nitko razuman, naravno, ne može dovesti u pitanje i taj vid djelovanja; dapače, on je nužan i prevažan da bi bio upitan. Ali ni u samom tom ”zaštitarskom” dijelu stvari ne izgledaju dobro. Kako to da je u Hrvatskoj, zemlji s dugom feminističkom tradicijom, dužom i od same države (feminizam se pojavljuje još u Jugoslaviji, davnih 70-tih) feministički aktivizam, ili barem ono što je od njega ostalo, još uvijek najvećim dijelom lociran u centru, tj. u Zagrebu. S druge strane, interveniranje u pravni sustav jedva da može dati značajnije rezultate sve dok nije uspostavljen djelotvoran sustav predlaganja, nadziranja i osobito mehanizama interveniranja kad je riječ o ravnopravnosti žena.

Problem se pojavljuje u nedostatku drugog dijela jedne moguće i potrebne cjeline feminističke politike: izrazitije profilacije feminizma u Hrvatskoj i orijentacije ka političkom djelovanju, koje bi propitivalo same osnove ideologije i vlasti. To, međutim, i ne djeluje kao propust već, štoviše, nalikuje na izbjegavanje da se postave bitna pitanja. Feminizam kao kritička pozicija, kakvim bi trebao biti, mogao bi biti posrednik i poveznica između onih koje smjera zastupati (žene) i društva u cjelini. To svakako ne smiju biti dvije odvojene i u osnovi konfrontirane grupe, iako jesu i bit će konfrontirane u mnogim segmentima gdje se događa rodna diskriminacija. Feminizam, međutim, ovakav kakav se danas većinom i u cijelom svijetu prakticira, ima jaku tendenciju okretanja vlastitoj egzistenciji, ‘radu na sebi’, unutrašnjoj regulaciji, uspostavi i daljnjem održavanju vlastite zajednice u smislu kolektivnog identite čime šire društvo postaje odvojen prostor, prema kojem se odnosi na izvanjski način, kao spram nečeg ‘drugoga’.

Ta, kako je trenutno stanje opisala jedna feministkinja, ”abdikacija” feminizma, doista liči na engleski dvor u odnosu na englesko društvo. Kraljica i njena svita sjede u palači i bave se unutarnjim stvarima, pazeći da ostanu netaknuti, ali spram društva imajući tek simboličan utjecaj. Englezi se vesele benignoj kraljici, a kraljica je zadovoljna jer ostaje na sceni.

Da je feminizam u izvjesnoj, nadati se trenutnoj, krizi glede vlastitog političkog koncepta, možda se najbolje očituje kroz “partnerstvo”, u kojem je nađen modus vivendi s vladajućim sistemom. Često se naglašava ”dobra suradnja” s političarkama/ima. To što političarke/i u pravilu «dobro surađuju» samo onda kada to izričito ide u prilog njima, odnosno njihovoj politici, samo po sebi nije sporno, ali su rezultati takve «suradnje», za onu drugu stranu u suradnji, u pravilu površnog i kratkoročnog dometa i učinka. Partnerski raspoložene feministkinje pak, kao prave real-političarke, uzimaju ono što mogu dobiti i ne kritiziraju tamo gdje bi moglo biti «nezgodno», odričući se jedinog oružja civilnog društvenog djelovanja: neovisne kritičke pozicije.

Radi se, dakako, o uzajamnoj koristi. To se ipak najtransparentnije i najmučnije ogleda u spremnosti nekih feminističkih grupa na suradnju s bilo kime, tko može nešto ponuditi. Istina jest da su žene politička manjina, no ako je ponekad nužno za političke manjine raznih vrsta da surađuju s onim moćnijima, spremnost da se baš pod svaku cijenu surađuje ipak bi trebala imati neku granicu. Kritička pozicija ovdje prestaje i ne pita se pritom mnogo o dalekosežnim političkim konzekvencama, to jest, nužno dolazi do razvodnjavanja političkih ideja, time i samodokidanja političke osnove bilo kakvog autonomnog djelovanja. S druge strane, oni koju u tom „partnerstvu” ili „suradnji” imaju moć prave ustupak i postaju feministi. Danas je već opće mjesto da je baš svatko u stanju razdraganosti sposoban izmucati da su oni/one na neki način feministi/feministkinje. Dovoljno je primjerice udijeliti neki novac, pa stati pred kamere, kako je svojedobno to lukavo učinio premjer Sanader, slikao se s predstavnicama Autonomne ženske kuće, i ako ikada zatreba, glatko će izjaviti da je on u stvari feministkinja.

Pa ako može Sanader, što ne bi mogla i Barbie?

Objavljeno 14. ožujka 2006. na portalu ZamirZine