Ima mišljenja da se povijest ponavlja. Po već bezbroj puta ponovljenom obrascu, prvo kao tragedija potom kao farsa, a po nekim mišljenjima samo kao tragedija ili samo kao farsa. Neće baš biti da se naprosto ponavlja, ali ako se uvijek iznova javljaju neke sličnosti, paralele sadašnjosti s prošlim događajima, glasam za njezino ponavljanje u oba oblika i s raznim varijacijama i modernim dodacima, kao tragedije i farse istovremeno.

U davna doba, početkom 17. stoljeća, Hrvati su se otisnuli, zapravo odjahali i/ili odmarširali na sjever, s maramom oko vrata i sabljom u rukama. U krvavom Tridesetogodišnjem ratu osobito su zadužili građane Magdeburga, toliko da su majke dugo nakon njihova posjeta plašile malenu dječicu (onu koja su preživjela pokolj) Hrvatima, a svi su skupa molili boga i po oltarima mu ostavljali zapisane vapaje da ih isti “Oslobodi kuge, gladi i Hrvata.” Tek neki kasniji dodaci sadrže i riječ rata, pa tako izgleda da su suvremenici imali manje straha od rata nego od naših predaka.

Hrvati su se, petsto godina kasnije, pred tjedan ili malo više, ponovo otputili na sjever, pa malo istočnije, u Poljsku i Ukrajinu, ovaj put automobilima, vlakovima, avionima, čini se opet u neki rat. Neki su se modni detalji istina izmijenili, ne nosi se ondašnju maramu – danas kravatu, a zahvaljujući specifično shvaćenoj emancipaciji i hrvatskoj varijanti feminizma, pošle su s njima i Hrvatice, domaće Walküre, neke bogme i s golim sisama na gotovs. Umjesto sablji, i neki naši najhrabriji muški su isukali svoje najveće a opet najmanje blago, inače dobro sakriveno u prednjoj strani gaća. Junački je pokazan i jedan rekvizit pripadan stražnjem dijelu gaća. Opremljeni još i petardama, bakljama, bokserima, sitnijim, dječjim nožićima, multifunkcionalnim lančićima od sedam kila dobro kovanog željeza oko vrata (to je umjesto demode kravata), stupili su na bojno polje. A nije da je bilo izlišno; slični njima iz raznih zemalja uljuđene Europe, koji doduše nešto zaostaju za nama, stigli su također dobro pripremljeni. Osobito domaćini, pa dalje na istok sve do Putin-boysa.

No ostavimo se internacionalizma, nećemo se mi valjda baviti drugima; udubimo se u naše društvene plićake.

Osim što se Hrvate (a jasno je da je riječ o nogometnim navijačima, tako se danas zovu oni od pred petsto godina koje su tada, puno preciznije, zvali barbarima) generalno doživljava kao kugu, glad je izostala; rat međutim nije. Omiljena pjesmica danas je “U boj, u boj, za narod svoj” i ori se kao uvertira čim zauzmu svoja mjesta na bojnom polju. Krene se lakšim tempom, stotinjak petardi, nekoliko raketica, koja polomljena stolica, ali sve je to još uvijek uvertira. Boj se bije kasnije, i to po svim pravilima seoskog viteštva, s heraldikom kolca i boksera. I danas se, kao i prije petsto godina, bojevi dogovaraju a bojna polja više nisu livade i šume već, evo pratimo ovih dana, gradovi Poljske i Ukrajine, kvartovi i ulice. Kada se ne ide u ratne pohode u inozemstvo, vježba se kod kuće na benzinskim pumpama ili birtijama krajputašicama, ali i gradske borbe se priređuju također, uključujući i prije svega stadione. Naša je domovina jedina i jedinstvena, najljepša, najkulturnija, najpametnija… zato, kad vidiš crnca na nogometnom terenu (od kuda se taj dovukao?), baci mu bananu i hukom mu pokaži čime ga smatraš. Svijet? Europa? Što je to? I što će to nama? Deri, pali zastavu i pokaži im sliku Gotovine, nepravomoćno osuđenog ratnog zločinca. Što naravno vrijedi samo za Europu, za nas je on naravno heroj.

Reći će mnogi, s pravom, da nismo svi isti i da ima u Hrvatskoj i pristojnog svijeta. Točno. Reći će također mnogi da se radi o bijednoj šaci huligana. Sad što znači šaka, a i koliku recepciju pa i utjecaj na javni, prije svega medijski prostor ta šaka jada može imati – to je već nesigurno i nije se oko toga lako složiti. Svakako gledajući i čitajući izvještaje, baš da je šaka…. No kad se već uzima da su tisuće – šaka, onda je razumljivo da se njihovo djelovanje (i mnogo, mnogo više od onoga što šaka doista čini) bagatelizira, jer eto njihova navodna (malo)brojnost to ne zaslužuje. Pa opet, stvari su nelogične. Primjerice, nad ‘šakom’ (ponekad i ‘šačicom’) od između 300 i 500 huligana, koji su primjerice sudjelovali u rasističkim ispadima na utakmici s talijanskom reprezentacijom, tek skromni medijski izvještaji, dok se nad dva para sisa, dva penisa i jednom stražnjicom digla država. Ministarstva reagiraju, sise dobivaju partijske atribute, pa i samo sitno međunožje vrla dva Hrvata, koje istina nije bilo moguće povećati, ali je priča oko toga, uobičajeno, dobila neslućene dimenzije. Golo muško dupe nas je već ostavilo bez daha. Na ukazanje tisuća muških sisa, hrvatskih, domaćih, diljem Poljske i Ukrajine, nikome nije palo na pamet da istraži imena njihovih vlasnika, partijsku pripadnost sisa i eventualno broj brushaltera, jer našlo se i takvih momaka kojima bi ta naprava sasvim dobro došla. Dva su međutim para sisa (samo stoga što su malo veće i, ipak najvažnije, što ih nose žene) tražena, locirana i javno obznanjena, to jest, prijavljena. Takvi smo mi Hrvati, padnemo u nesvijest kad vidimo ženske sise, obične, ali niti krajičkom pameti ne registriramo nasilje, ne samo ovo, kojeg smo trenutno jedan dio izvezli u inozemstvo, već i ono u kojem i s kojim trajno živimo kod kuće u domu/domovini. To jest, prinuđeni smo ga registrirati tek kad na stadion pred crnog igrača padne banana, kad u isti stadion padne nekoliko hrvatskih baklji, kad naši hrvatski huligani premlate već tko naleti, pa ih privede ‘neprijateljska’ policija. Jedan je hrvatski ‘novinar’ čak vedro pribilježio kako su ‘naši’ navijači uspjeli oteti svog ‘suborca’ iz ruku policije. Bravo! Tako se brani domovina, čast, borci i suborci! Međutim, ne bismo mi ništa od toga registrirali, ili tek malo, da evropski mediji ne pišu o Hrvatima rasistima, huliganima, nasilnim hordama…. I tako, evo nas ponovo pred Magdeburgom!

U rascvjetanoj, bujnoj kulturi nasilja, nota bene jedinoj kulturnoj djelatnosti kojoj u Hrvatskoj trajno dobro ide, a kriza ju još i osnažuje, što mi kao društvo sa svim zakonima, mehanizmima, vladama i ministarstvima, zakletvama na demokraciju, taj sumnjivi zapadnjački uvozni artikl, činimo? Hrvatski nogometni savez, inače čudo od uljudnosti i poštenja, ograđuje se. Ograđuje se i vlast, ako uopće nešto kažu. Pristojni navijači ograđuju se od nepristojnih. Građani obični, indignirani su, pa se i oni ograđuju. I tako smo se svi dobro ogradili, ostavljajući javni prostor ‘šačici’ besprizornih da se njime služi po vlastitom nahođenju. Ograđujući se, podižući ograde, tek kad budu nepremostive shvatit ćemo da smo u njih zagradili same sebe. A kad su ograde nepremostive, obično je i prekasno.

Objavljeno u časopisu Identitet, 2012,