Nemoguće je razumjeti politiku, ekonomiju, nove tehnologije ili kulturu, a – ne odbaciti ih, nemoguće je svakodnevno se baviti samim sobom, a – ne poželjeti pobjeći od samoga sebe.

Kako se podnosi nepodnošljiva svakidašnjica sa mislima koje lutaju? Radikalnom kritikom svega postojećeg? ili prevrednovanjem svih vrijednosti? Izgaranjem od mnogih odbacivanja Beethovena, Bacha, Wagnera? ili primjenjenom filozofijom penzionera i domaćica?

Gomilanje kulture proizvodi nekulturu,

gomilanje nekretnina proizvodi smrt rentijera.

Liberali s pedigreima lebde na vršcima prstiju nošeni nasljedstvom koje ih guši. Na kraju, glave im svima dođe ono što najviše vole. Glave im dođe i uspon linije najmanjeg otpora, uspon lijenosti, uspon škrtosti, uspon lakoće prosuđivanja bez kriterija i, dužnosti prema nečem nepoznatom. Glave svima dođe odbacivanje muke i teškog rada na umjetničkom djelu.

Čovjek, odnosno progresivni reakcionar, odnosno liberal-simplifikator, biće je pretjerivanja kojega održava osrednjost. Zbog prve vrijedi, zbog druge opstaje. Da bi se živjelo sretno valja se skriti u mišju rupu.

Svi oni kojima korisnost poprima oblik lopate i krampa neprijatelji su poezije. Za njih je poezija samo luksuz bogataša, aristokrata ili bankara, pa ako hoće postati korisnom za gomilu, mora se pomiriti sa sudbinom primijenjenih, dekorativnih, kućanskih umjetnosti.

Neprijatelji poezije čas nemisleći – jesu, čas misleći – nisu, odnosno premalo misle, malo misle da jesu, malo misle da nisu, malo uopće ne misle, pomalo vjerujući vlastitoj misli, pomalo joj ne vjerujući, jer su i to ipak njihove misli.

Što će ostati iza smrti velikih umjetnika i nenadmašnih ljubavnika? Iza prvih inspiracija, a iza drugih – trač! ‘Sudovi o poeziji’, opominje nas Lautreamont, ‘vrijedniji su od poezije. Oni su filozofija poezije. Tako shvaćena filozofija obuhvaća poeziju. Poezija se neće moći lišiti filozofije. Filozofija će se moći lišiti poezije’.

Može li poezija, danas zataškana moćnim sjajem slobodnog tržišta, nadmašiti reklamne slogane čarobno lirskih legura religioznog fanatizma i nacionalističkog ushita. Njezini bezbrojni klevetnici, piše Peret u ‘Bešćašću pjesnika’, pravi i lažni svećenici, još licemjerniji od svećenstva svih crkvi, varavi svjedoci svih vremena, optužuju je da je sredstvo bijega u nepoznato, bijega pred stvarnošću, kao da ona nije stvarnost sama, njezina bit i njezino slavljenje.

Ništavilo opsjeda umjetnika, on je prevelik za svoje Ja, u vječnom izbjegavanju samoga sebe. Mnoštvo običnog samo uvećava običnost i potiče prosječne na teror.

Umjetnost je pobuna protiv običnog. Umjetnost je volja izražena na jedan određeni način, želi biti sve da bi bila ništa, i želi biti ništa da bila bi sve.

Umjetnost je ‘aristokratski’ fenomen, izopačeno savršenstvo, sveti nered. Umjetnost je djelovanje prema nekoj određenoj ideji, prema određenom pravu na život.

Umjetnost je život dostojan snova. Ona se raspada na stvarnu, vanjsku, određenu predmetima; i nestvarnu umjetnost, unutrašnju, određenu slobodom, čistim idejama – neizvedenu. Prvom se bave majstori, drugom romantični filozofi. Oni pripadaju svojim djelima, a ne njihova djela njima.

Umjetnik sluša i gleda iz sebe, ljubavnik osjeća iz sebe. Umjetnik se pretvara u sve što vidi i u sve što hoće biti, lomeći svjetlo za uzvišene istine i, zaustavljajući pokret za blažene obmane;

ljubavnik-zavodnik je antiheroj koji ne vjeruje u savjest i, nijednu kaznu ovoga svijeta i, što je najstrašnije, ne vjeruje ni u mukotrpno građenu vjeru u život.

U vatru treba baciti sve idole, i ideju neposluha kao najvišu vrijednost, u igri svijeta kao igri vatre sa samom sobom. Život treba gorjeti sve do pepela najvišeg dobra, sve do pravednosti, sve do spasonosne eksproprijacije eksproprijatora.

Vaša borba neka bude vaša ljubav, vaša pobjeda neka bude vaša umjetnost.

Vaša svetost neka bude plava boja na bijelom zidu galerije.

Vaša vrlina neka bude vaša sudbina.

Vaša ljepota neka bude vaše gledanje kroz prozor.

Vaša žudnja neka bude vaše ništa.

Vaša samoća neka bude ravna crta, granica gdje počinje nestanak.

Neka gromovi i munje iz vedra neba vašeg novog početka budu zamiješani od neonskog šarenila.

Oživljavanje, piše Breton u knjizi ‘Luda ljubav’, vječito ponovno bojanje svijeta u samo jednom biću, takvo kako se ostvaruje kroz ljubav, obasjava unaprijed tisućama zraka kretanje zemlje. Svaki puta kada čovjek ljubi, ništa ga ne može zapriječiti da povuče za sobom osjetljivost svih ljudi, uzburkane sile i moći snage koja čovjeka iznosi izvan samoga sebe.

Veličanje napora, slavljenje rada kojim se zarađuje za kruh, poprima oblik izgubljenog života, izgubljenog za igre, izgubljenog za – ljubav. Voljeti sam život znači htjeti njegovo vječno vraćanje.

Ne želim voditi rat s ružnim. Niti želim optuživati; ne želim optuživati čak ni one koji optužuju. Gledanje filmova bit će moja jedina negacija. Sve u svemu i uopće: želim jednog dana biti onaj koji samo govori ‘ae’.

Život – to znači stalno se smijati svemu što u meni želi umrijeti od volje za stvaranjem istinskih vrijednosti – i ne samo u meni.

Ljubiti – to znači biti okrutan i na distanci prema svemu što je u meni ostalo kao najveća sloboda i najveća hrabrost – i ne samo u meni.