Bilo je to u vrijeme kad je pošta stizala na adrese. Godine 1896. Emile Zola piše sljedeće pismo biskupu u kojem je objasnio svoju životnu promjenu, kao i namjere masonske lože kojoj je do tada pripadao:

“Ja, dolje potpisani, član Velike lože i ujedno viši svećenik i najviši majstor (nositelj višeg reda časti), osnivač reda slobodnih zidara i njegovih loža u Egiptu, pojašnjavam ovim dopisom da sam bio član sekte slobodnih zidara 30 godina i 20 godina majstor tog reda i na taj način imao dovoljno vremena za temeljno sagledavanje njegovih nazora i planova:

– Slobodni zidari smatraju sebe potpuno čistim filozofskim i liberalnim redom kojem je stalo do istine i napretka morala i koji teži znanosti, umjetnosti i dobročinstvu.

– Masonski red lažno prikazuje sigurnost i tolerantnost prema ostalim religijama, te da se na sastancima ne raspravlja o politici i religiji.

– Osim toga red obmanjuje javnost da slobodno zidarstvo nije religiozna sekta već hram pravde milosrđa i dobročinstva prema bližnjemu.

Posve suprotno tvrdim da slobodno zidarstvo nije ono za što se izdaje. Sve navedeno kao dobro u njihovim zakonima i ritualima lažno je. Sve su to same drske laži. Sve to pusto pretvaranje oko vrlina kao što su pravednost, dobročinstvo, milosrđe i ljubav jesu obmana kako u ložama tako i u srcima slobodnih zidara, čak su one njima potpuno strane – čast iznimkama – i ne prakticiraju ih. Istini nema mjesta u slobodnom zidarstvu; ona je braći lože potpuno strana. U redu slobodnih zidara caruje laž koja pred ničim ne preza. Pod prividnim plaštom istine gospodare tamo laž i zloba koje su lakomisleni i površni narod potpuno zarobile.

Stojim iza toga da je slobodno zidarstvo vjerska sekta čiji je cilj razoriti sve postojeće religije i sebe postaviti na njihovo mjesto te svijet uvjeriti u idolopoklonstvo.

Danas se iskreno kajem zbog toga što sam 30 godina živio u zabludi, ali priznajem u čemu sistem cijelog slobodnog zidarstva počiva i da sam šireći tu nauku zavodio ljude koji su me masovno slijedili. Nakon što me je Bog prosvijetlio svjestan sam svega lošeg što sam počinio.

Zbog toga se odričem slobodnog zidarstva priznajući pred Crkvom kajanje za moje stranputice.

Molim Boga za oproštenje za sve loše što sam uradio za mog pripadanja redu slobodnih zidara i molim nadpastira njegovu svetost papu Lea XIII. da mi oprosti i sve one koje sam na neki način zaveo. Rim, 18. travnja 1896.”Emil Zola (Vox Vitae, svibanj 1996. – iz ZP 2/2002)

.

BLAGO ONIMA ŠTO IMAJU ČETRI NOGE…

.

Proces pokretanja ovakvog potpunog obraćenja i okretanja smjera života dogodio se nakon što je Zola slomio nogu i došao ismijati u jednu seosku crkvu „glupi i primitivni kršćanski narod koji se moli Bogu“. To je uzrokovalo tešku povredu da su liječnici razmišljali o amputaciji noge.

Na Badnjak te godine usnio je san u kojem je bio u onoj istoj crkvi, a svi prisutni su se radovali što su im noge zdrave, a on hoda pomoću štaka. U jednom trenutku pojavila se žena sa djetetom i naredila mu s prijekorom da ostavi štake i prohoda. Bila je to poruka i na tjelesnom i na duhovnom nivou, za potpuno Zolino ozdravljenje. Zolina žena je čula da je u snu počeo pjevati “Dominus vobiscum”, istu molitvu koju je čuo one kobne večeri u crkvi. Kada mu je žena to drugo jutra priopćila, osjetio je snažne trnce i toplinu u bolesnoj nozi, te je osjetio potrebu da stane na noge.

Noga je čudesno u trenutku ozdravila, a Zola je ustao.

Zola odmah nakon toga odlazi župniku i svjedoči mu o čudesnom ozdravljenju, ispovijeda se, piše pismo biskupu i nastavlja živjeti do smrti kao vjernik.

.