Dragi Srbi, ne dajte globalizaciji i nekim modernim tokovima da prodru u vašu gastronomiju. Dabog da vam se Michelin nikad ne dogodi!
.
Ćevapi s kajmakom ili ćevapi u kajmaku: Jablanički okrug vs. Šumadija
.
Danas napuštam Jablanički okrug i selim svoje čerge u Šumadiju. No prije toga još doručak u Nišu: bratstvo i jedinstvo živi!
Osim po sablasnoj Ćele kuli, Niš je bio poznat i po tvornici elektronike Ei-Niš, a bogami i po elitnoj jedinici vojnih specijalaca, tzv. “padobrancima iz Niša”.
Dakle, napuštam “okrug roštilj” i selim se u okrug “kajmak”.
Kakvih sam se sve kajmaka najeo u životu! Ali bez razmišljanja, zlatiborski je bez premca!
Sad je samo pitanje sljubljivanja!
Dakle, ćevap-meso iz Leskovac ima puniji okus od ovog iz Šumadije ali je kajmak bio neutralniji. Dočim je ćevap iz Šumadije bio blaži ali je zato kajmak bio bombastičan.
E sad… u Požegi sam pojeo u drumskoj kafani “Magnet” pljeskavicu sa zlatno-žutim kajmakom. Da ti oči ispadnu. No par sto metara dalje, dosta skrivena, u kutu nikome na putu…”Dve lipe” s ćevapima u rastopljenom kajmaku: roktso sam i ijujukao od sreće!
Definitivno: u Leskovac je prioritet mesni okus a u Užice, koje je nekad bili Titovo a sad je ničije… kajmak!
Još nešto: pomfrit ko u Srbiji… nema ga na cijelom svijetu! Fin, malo slan, malo sladak, taman pečen. Nema tu smrznut pa odmrznut pa ovakav-onakav…
U Srbiji se još uvijek puši u restoranima..
Pa onda eto mene trbušine napete ko ratni bubanj, preko Špijunovića (kakvo divno ime za pogranično selo) na sljedećoj postaji: Mećavnik…Kustendorf…Drvengrad…
Danas napuštam Jablanički okrug i selim svoje čerge u Šumadiju. No prije toga još doručak u Nišu: bratstvo i jedinstvo živi!
Osim po sablasnoj Ćele kuli, Niš je bio poznat i po tvornici elektronike Ei-Niš, a bogami i po elitnoj jedinici vojnih specijalaca, tzv. “padobrancima iz Niša”.
Dakle, napuštam “okrug roštilj” i selim se u okrug “kajmak”.
Kakvih sam se sve kajmaka najeo u životu! Ali bez razmišljanja, zlatiborski je bez premca!
Sad je samo pitanje sljubljivanja!
Dakle, ćevap-meso iz Leskovac ima puniji okus od ovog iz Šumadije ali je kajmak bio neutralniji. Dočim je ćevap iz Šumadije bio blaži ali je zato kajmak bio bombastičan.
E sad… u Požegi sam pojeo u drumskoj kafani “Magnet” pljeskavicu sa zlatno-žutim kajmakom. Da ti oči ispadnu. No par sto metara dalje, dosta skrivena, u kutu nikome na putu…”Dve lipe” s ćevapima u rastopljenom kajmaku: roktso sam i ijujukao od sreće!
Definitivno: u Leskovac je prioritet mesni okus a u Užice, koje je nekad bili Titovo a sad je ničije… kajmak!
Još nešto: pomfrit ko u Srbiji… nema ga na cijelom svijetu! Fin, malo slan, malo sladak, taman pečen. Nema tu smrznut pa odmrznut pa ovakav-onakav…
U Srbiji se još uvijek puši u restoranima..
Pa onda eto mene trbušine napete ko ratni bubanj, preko Špijunovića (kakvo divno ime za pogranično selo) na sljedećoj postaji: Mećavnik…Kustendorf…Drvengrad…
(27.7)
Drvengradske impresije 2
.
U drvengradskom resortu postoji i kino. Naravno ako se tim poslom baviš, imaš i kino.
Ujutro se nakon doručka prošećeš do recepcije i upišeš se koji film želiš gledati, pa imaš film samo za sebe (i još ako netko dođe).
Ja sam odabrao Kusturičin prvi igrani film, koji je pokupio prvu nagradu na filmskom festivalu u Veneciji 1981. godine, “Sećaš li se Dolli Bell”.
Početak sam zakazao za 20 sati!
To se zove turistička usluga “par excellance”!
U drvengradskom resortu postoji i kino. Naravno ako se tim poslom baviš, imaš i kino.
Ujutro se nakon doručka prošećeš do recepcije i upišeš se koji film želiš gledati, pa imaš film samo za sebe (i još ako netko dođe).
Ja sam odabrao Kusturičin prvi igrani film, koji je pokupio prvu nagradu na filmskom festivalu u Veneciji 1981. godine, “Sećaš li se Dolli Bell”.
Početak sam zakazao za 20 sati!
To se zove turistička usluga “par excellance”!
(28.7)
Čvarkom protiv kolesterola
.
Danas je dan odmora, sutra se nastavlja “tour” odlaskom iz Srbije.
Kupanje u bazenu, sauniranje u sauni koja se loži na drva, a blagovaonicu ukrašava zid koji nosi 1768 buteljki.
Vi sigurno nikad niste čuli za čika Životu, a još manje za selo Popučke.
Eto, čika Života koji je radio u popučkoj kafani Evropa osmislio je duvan čvarke. Ja ih danas koristim kao balans protiv jer me zajebavate zbog mog velikog unosa kolesterola. Duvan čvarki su nešto predivno, jest da su čvaci ali uopće nisu masni. Čini mi se kao prava nemrsna hrana, onako za Veliki petak i Čistu srijedu…
Cijela se stvar temelji na dugotrajnom iskuhavanju, po desetak sati, dok se ne raspadnu. Konzistencija im je stvarno poput duhana, odnosno vate, a jednostavno ih ne možeš prestati jest.
Ja sam pokušavao svašta, kako bi smanjio dozu mažnjavanja duvan čvaraka, ali jednostavno ne ide. Čak sam pomišljao da ih koristim u malim količinama umjesto začina, za posipavanje…opet ne funkcionira!
Jednostavno…uzmem najveću žlicu, pa udri dok ih ne potamanim!
I da… prokljuvit ću ja tajnu kako se rade, isto kao što sam skužio tajnu savršenog okusa janjetine u Mrzencima!
Danas je dan odmora, sutra se nastavlja “tour” odlaskom iz Srbije.
Kupanje u bazenu, sauniranje u sauni koja se loži na drva, a blagovaonicu ukrašava zid koji nosi 1768 buteljki.
Vi sigurno nikad niste čuli za čika Životu, a još manje za selo Popučke.
Eto, čika Života koji je radio u popučkoj kafani Evropa osmislio je duvan čvarke. Ja ih danas koristim kao balans protiv jer me zajebavate zbog mog velikog unosa kolesterola. Duvan čvarki su nešto predivno, jest da su čvaci ali uopće nisu masni. Čini mi se kao prava nemrsna hrana, onako za Veliki petak i Čistu srijedu…
Cijela se stvar temelji na dugotrajnom iskuhavanju, po desetak sati, dok se ne raspadnu. Konzistencija im je stvarno poput duhana, odnosno vate, a jednostavno ih ne možeš prestati jest.
Ja sam pokušavao svašta, kako bi smanjio dozu mažnjavanja duvan čvaraka, ali jednostavno ne ide. Čak sam pomišljao da ih koristim u malim količinama umjesto začina, za posipavanje…opet ne funkcionira!
Jednostavno…uzmem najveću žlicu, pa udri dok ih ne potamanim!
I da… prokljuvit ću ja tajnu kako se rade, isto kao što sam skužio tajnu savršenog okusa janjetine u Mrzencima!
(28.7.)
Srpska tradicionalna kuhinja
.
Kada govorimo o povijesti neke kuhinje trebamo se vratiti nekoliko stoljeća unatrag, dok još nije bilo globalizacije. S globalizacijom su samo kuhinje s vrlo snažnom podlogom održale svoj identitet.
Područje današnje Srbije bilo je siromašno i ruralno. Kuće su bile male, prekrivene slamom, no u kućama je centralno mjesto zauzimalo ognjište gdje se kuhalo. Kroz kuhanje je ovo ujedno bila i najtoplija prostorija pa se uglavnom, ako se nije radilo, tamo i boravilo, a nerijetko i spavalo. Zato se još dan danas u seoskim sredinama koji put za kuhinju kaže “kuća”, dok je pojam kuhinja (kujina) bio rezerviran za gradove.
Najbrojnije ljudstvo u to doba bili su sebri – seljaci bez većih prava, bili su pokorni vlasteli, vladaru i crkvi (nešto kao u Hrvatskoj – kmetovi) a nastanjivali su područja gdje su mogli naći osnova opstanka: hranu. To je bilo oko utvrda, vojnih centara i rudnika.
Prehranjivali su se uglavnom povrćem, voćem, žitaricama, a oni nešto imućniji i mlijekom i mliječnim proizvodima.
Meso nisu jeli, jer klanjem stoke bi ostali bez izvora mlijeka. Stoka je bila blago! A blago se ne uništava. I dan danas se u Srbiji kao i u Hrvatskoj za stoku kaže “blago”.
Meso je došlo tek kasnije na jelovnike, no odlično se uklopilo u postojeće jelovnike sastavljene od sireva, pavlake a i raznog povrća, uglavnom luka, paprike i paradajza.
S mog aspekta, uvijek sam jeo odlično u Srbiji. Ovo je hrana bez izvrtanja i prenemaganja, iskrena, spravljena i servirana s puno duha i ljubavi. Čak i kad negdje naručim pomfrit, znam da ću dobit pravi, rukom rezani, fini, a ne neki smrznuti surogat.
Srbi su ponosni na svoju kuhinju i imaju apsolutno pravo na nju.
Dragi Srbi, ne dajte globalizaciji i nekim modernim tokovima da prodru u vašu gastronomiju, jer jedan od gubitka kulture i identiteta pojedinog naroda odvija se baš kroz pokušaje gastronomskog pomaka iz tradicionalnog.
Dabog da vam se Michelin nikad ne dogodi!
(Baš nešto razmišljam da organiziram višednevne gastro-turneje po Srbiji)
Kada govorimo o povijesti neke kuhinje trebamo se vratiti nekoliko stoljeća unatrag, dok još nije bilo globalizacije. S globalizacijom su samo kuhinje s vrlo snažnom podlogom održale svoj identitet.
Područje današnje Srbije bilo je siromašno i ruralno. Kuće su bile male, prekrivene slamom, no u kućama je centralno mjesto zauzimalo ognjište gdje se kuhalo. Kroz kuhanje je ovo ujedno bila i najtoplija prostorija pa se uglavnom, ako se nije radilo, tamo i boravilo, a nerijetko i spavalo. Zato se još dan danas u seoskim sredinama koji put za kuhinju kaže “kuća”, dok je pojam kuhinja (kujina) bio rezerviran za gradove.
Najbrojnije ljudstvo u to doba bili su sebri – seljaci bez većih prava, bili su pokorni vlasteli, vladaru i crkvi (nešto kao u Hrvatskoj – kmetovi) a nastanjivali su područja gdje su mogli naći osnova opstanka: hranu. To je bilo oko utvrda, vojnih centara i rudnika.
Prehranjivali su se uglavnom povrćem, voćem, žitaricama, a oni nešto imućniji i mlijekom i mliječnim proizvodima.
Meso nisu jeli, jer klanjem stoke bi ostali bez izvora mlijeka. Stoka je bila blago! A blago se ne uništava. I dan danas se u Srbiji kao i u Hrvatskoj za stoku kaže “blago”.
Meso je došlo tek kasnije na jelovnike, no odlično se uklopilo u postojeće jelovnike sastavljene od sireva, pavlake a i raznog povrća, uglavnom luka, paprike i paradajza.
S mog aspekta, uvijek sam jeo odlično u Srbiji. Ovo je hrana bez izvrtanja i prenemaganja, iskrena, spravljena i servirana s puno duha i ljubavi. Čak i kad negdje naručim pomfrit, znam da ću dobit pravi, rukom rezani, fini, a ne neki smrznuti surogat.
Srbi su ponosni na svoju kuhinju i imaju apsolutno pravo na nju.
Dragi Srbi, ne dajte globalizaciji i nekim modernim tokovima da prodru u vašu gastronomiju, jer jedan od gubitka kulture i identiteta pojedinog naroda odvija se baš kroz pokušaje gastronomskog pomaka iz tradicionalnog.
Dabog da vam se Michelin nikad ne dogodi!
(Baš nešto razmišljam da organiziram višednevne gastro-turneje po Srbiji)
29.7.
sve sam pojeo
radio gornji grad 
