Jedna uspjela montaža i nabačaj naslova, koji stigoše od drage prijateljice, potakli su me da se nagnem nad tamnu komoricu prošlosti, u potrazi za nekom bivšom sobom. Čudnovato, uhvatih se za neku meni dragu rečenicu Azre B., kustosice i povjesničarke umjetnosti, koja mi je u to “predliterarno” doba pisala: “Vjerujem da će se tvoji stihovi raširiti i razgorjeti kao flamboajani nad Zamalekom, obasjavajući veliki prostor neba i zemlje”. Rečenica je bila divna, lakomo je progutah, kao da sam znala da će me hraniti u mnogim posnim razdobljima spisateljske prakse, koja su potom uslijedila. I da, usputno moram priznati: nisam znala u prvi mah što su flamboajani i što je Zamalek. Padoh na dobro zvučanje, kao mnogo puta u životu.

Dakako, vi znadete da su flamboajani vatrometi, a Zamalek (Maadi) da je četvrt u Kairu, s parkovima, galerijama, muzejima, Operom, Muzejom islamske keramike, rezidencijalnom Gezirah Palačom i Botaničkim vrtom (Jardin de Plantes) jedinstvene ljepote. Još nisam do tamo dospjela, osim u dvopregu mašte, potaknuta slikama iz mnogih izvora. Istodobno, razvila se u meni i druga perspektiva pisanja i odanosti poeziji. Dođoh do nekih drugih gradova i odredišta, do živodajnih rijeka i planina stvorenih za širokoplućno disanje, no perspektiva se nužno prilagođavala mogućem i dohvatljivom. Ne znam jesam li u njoj baš daleko odmakla od mamine smočnice i one police s turšijama i pekmezima, koju silom prisvojih, da bih na nju složila svoju prvu biblioteku. Čučeći ili sjedeći na daski povišenoj s četiri cigle, tu sam pročitala najvažnije stranice svoga života: Gorkog, Nemcovu, Ostrovskog, Šolohova, Andersena, čak i Oscara Wildea, koji je do mene doplutao, potpuno neslučajno, da me pouči hrabrosti i slobodi.

U načelu, da sam ostala usidjelicom i čudakinjom poput Emily Dickinson, zaista sam se mogla zaključavati u ormar, povremeno, radi koncentracije, te u njemu, kao u svemirskom brodu, putovati svjetovima i sferama. Mogla sam hraniti ježeve medenjacima, pisati pametna pisma seoskom župniku (bijah na dobru putu!), učiti jezike iz rječnika i početnica i u dnevnoj molitvi zahvaljivati Višnjemu što umijem misliti, skladati riječi, preuzimati i čuvati najljepše slike iz veličanstvene Prirode.

Također, mogla sam biti matičarka, knjigovotkinja, službenica neke tvrtke, koja uz stolnu lampu, ispod službenih papira, črčka po svojim nacrtima i bilješkama, budućim pjesmama, nastojeći da ničim ne oda svoju posebnost. Mimikrija mora biti savršena: lice strogo i ozbiljno, oči neprozirne, geste neupadljive. “Ja sam to za što me plaćate, moja običnost nije upitna, moja je krotkost ultimativna”. Pisat ću noću, u osami, dobro skrivena iza žaluzina, rukopisom koji ne znate pročitati, u metaforama, za vaš duh i oko nerazlučivima.

Ne odustajem od one davne, zavodničke vizije slave, ali joj dajem razumno mjesto i položaj. U interesu svoga opstanka, u obranu svoje poezije, čovjek ne smije visoko dizati barjake slobodoumlja. Dogodit će se, naime, da budu idealnom metom opsjenara i prodavača banalnosti, one družbe koju Krleža naziva “jagari karijer, hipokriti i škudolisci”, a koji vladaju našom stvarnošću i vremenom. Ne može se pobjeći od ljudi i od vremena u koje si posađen, no “zaštitni krug” možemo podići oko sebe, da bismo u miru ubrali malene plodove vrta, zdrave i ekološki uzgojene. Da bismo ubrali jedan zadivljen pogled, osmijeh izdaleka, naklonost tako samozatajnu, da se ni sama sebi ne usuđuje osvijestiti, a koju su nam priskrbili naši stihovi.

Nešto mi govori, štoviše, da bismo jednoga dana doista mogli sresti i povlašteno biće, koje je umjesto nas vidjelo flamboajane nad Zamalekom, i koje o tome znade milozvučno i čarobno pričati, kao što je to dano rijetkim i odabranim miljenicima sudbine.

.