Moj Stari je gotovo cijeli radni vijek proveo u Beču, gdje je punih trideset godina vodio riblji restoran s dalmatinskim specijalitetima. Sam ga je zamislio, sam otvorio, razradio i učinio poznatim tako da se na večeru kod Bodula nije moglo doći spontano, bez prethodne rezervacije, pri čemu je uvijek s velikim ponosom isticao kako je upravo on prvi Dalmatinac koji je Bečanima ponudio pravu dalmatinsku domaću kuhinju, i to u vremenu kad su naši ljudi mahom otvarali Talijanske restorane pribjegavajući poznatijoj i sigurnijoj varijanti. Nakon što se povukao iz posla, restoran je prodao, i vratio se na rodnu Šoltu. Prije toga je obnovio staru roditeljsku kuću, povrh nje sagradio novu, uredio prilaz, skale i maleni vrt, učinivši sve kako bi po povratku, uz dobru austrijsku mirovinu, uživao u miru rodnog otoka, ribarenju i dobroj hrani.

Nas dvoje oduvijek smo bili dvije različite sorte. Naoko je sve djelovalo uobičajeno, sli se zapravo svodilo na površne igrokaze i opća mjesta koja u srcu ostavljaju trag praznine i nedovoljnosti. I zato jer dobro znam što ljubav i prava povezanost jesu, bilo mi je jasno da između nas nema ni jednog ni drugog. Sve do svoje trideset i treće godine vjerovala sam da njegovu naklonost i ljubav moram zaslužiti, da se moram dokazati i nekako ga uvjeriti da sam vrijedna toga da me voli. Žudeći za tim, činila sam sve što sam mislila da će mu se svidjeti, pri čemu sam nespretno i nesigurno odvagivala ne samo svaku riječ, nego i trenutak kad ću progovoriti. Bila sam mlada i nisam razumjela koliko samu sebe ranjavam pokušavajući dokazati nedokazivo, i koliko me ta čudna ljubav umanjuje i koliko mi oduzima, umjesto da je obrnuto. U njegovoj prisutnosti nisam mogla biti nasmijana brbljava djevojka kakva sam bila inače, nego sam se pretvarala u ukočeno oprezno stvorenje zabrinuto da mu se ne omakne kakva greška. Jako mi je to smetalo jer ni sa kim drugim nisam bila takva, ali si nisam mogla pomoći, niti sam znala što bih trebala poduzeti da to nekako ublažim ili promijenim.

Nismo se često viđali ni kad smo živjeli udaljeni jedno od drugog nekoliko tramvajskih stanica, a u onih nekoliko godina nakon što je preselio na otok, proveli smo zajedno jedan Uskrs, i godinu potom, deset dana godišnjeg odmora. Lijepo je ugostio mene i supruga, i potrudio se da nam ničeg ne uzmanjka, kuhao nam je svaki dan, i svega je bilo u izobilju, a svatko tko je poznavao mog Starog, zna da je hrana bila njegova životna strast, energija, radost i ljubav jača od svih drugih. I kojim god riječima ga pokušala opisati, prije svega je bio veliki sladokusac i bonkulović, kojem, kad se radilo o hrani, nikada ništa nije bilo ni teško ni zahtjevno. U skladu s tim, svoju je naklonost najbolje izražavao hranom, i tako su zajednički trenuci za stolom bili jedini u kojima smo nas dvoje, na jedan krajnje banalan način, jednom drugom mogli biti bliski.

Ne mogu se požaliti, na tom smo odmoru lijepo jeli, Stari nam je pekao piletinu, pa teletinu s njokima, bilo je špageta, polpeta i rižota, dok jedan dan nisam poželjela ribu s gradela, koju nisam jela desetljećima. Zapravo se manje radilo o pečenoj ribi, a više o želji da dvor zavonja kao što je vonjao nekad, u djetinjstvu, kad sam kao dijete dolazila s mamom da na otoku kod babe Vitorije provedemo dva tjedna ljetnih praznika. Baba nam je kuhala, i dočekivala nas ručkom, nakon prijepodnevnog kupanja, svaki dan točno u pola jedan. Najljepše od svega bilo je kad bi nas već na kamenim skalama kojima smo se uspinjale u naš dvor, dočekao miris pečene ribe, pa sam tako, kad me je Stari pitao što bi sljedeći dan voljela za ručak, spomenula da bi mi najdraža bila riba s gradela.

Na to se stao smijati: “A i ti si išla na kvasinu, ko bi na ovu vrućinu iša peć gradele, bija bi luđi od tebe! Dođi ti lipo na zimu, pa će ti pape svaki dan peć ribu! A sutra ćemo bokun teletine!” I ja sam se nasmijala, malo posramljeno, jer peći ribu na takvoj vrućini stvarno je bila glupa zamisao. Na ovom bi se mjestu mogla spomenuti i mogućnost večere, riba se na gradelama mogla ispeći i uvečer, ali Stari se toga nije sjetio jer kod njega nije postojao običaj večeranja, pošto se za ručak pripremalo i serviralo više nego obilno.

Uglavnom, to je ljetovanje prošlo, i zgodu sam zaboravila kao nevažnu jer u tom trenutku doista i nije ništa značila, osim trenutne neugodnosti jer sam predložila nešto tako glupo. Ipak, slike su se vratile nekoliko godina kasnije, kad Starog više nije bilo, i kad sam, potaknuta nečim sasvim drugim, razmišljala o tome koliko raznih vrsta i oblika nedostajanja ima, koliko vidljivih i nevidljivih uskrata, koliko konačnosti koje ne daju priliku za popravak, i velikih, teških gladi koje cijeli život tinjaju nezadovoljene, postiđene i uzaludne.

U jednom većem društvu razgovarali smo o omiljenoj hrani iz djetinjstva, i ja sam spomenula svoju babu Viktoriju, i naša ljetovanja sredinom sedamdesetih. Moja je zadaća bila da se svakog jutra, dok su mama i baba sjedile u kužini uz crnu kavu, spustim na žalo po ribu. Ne sjećam se više kako se zvao čovjek koji je, uvijek kad sam došla, poslovao u svom kaiću oko mreža i parangala, jer se upravo vratio s mora. Rekla bih:”Dobro jutro, barba”, a on meni:”E, mala” i pružio mi vrećicu s ribom. “Baba će poslin doć platit”, rekla sam, a on meni: “Neka, reci jon da more i sutra!” Vrećicu sam potom odnijela kući, a prema vrsti ribe, koje su obično bile različite, baba je odredila hoćemo li taj dan za ručak brijet, lešo ili gradele.

Onda smo mama i ja išle na more, a baba je ostala poslovati po kući i spremati objed. Na dane kad je pekla ribu, zamaman miris dočekivao nas je već na skalama kojima smo se umorne od sunca i kupanja uspinjale u naš dvor. Sva u crnom, kako su već otočke žene nosile, baba je hrabro izlazila na žestoki zvizdan, da u podne pod pelegrinkom užge oganj, i sva zajapurena i oznojena, na dva kamena, koji su podupirali gradele, ispeče ribu za svoju voljenu unuku. U nije u tome bilo ničeg neobičnog ni čudnog, ona je to radila kao nešto najprirodnije na svijetu, što se podrazumijeva. Niti je to ikada spomenula, niti sam ja o tome razmišljala, ta sličica nije bila više nego komadić šarenih ljetnih uspomena. I nisam je se sjetila ni u trenutku, kad je, tridesetak godina kasnije, njen sin, u jednoj sličnoj prilici ali posve drugačijoj priči rekao: „Ti si luda, na ovu vrućinu!“, iako on vatru nije trebao ložiti na zvizdanu, jer je sazidao i natkrio posebnu prostoriju za gradele, koja će ga štititi od sunca ljeti, a od kiše zimi.

Baba je znalački raspirivala žeravu, pazeći da riba malo “uhvati” kod repa, jer smo tako najviše voljele. Grančicom ružmarina umočenom u maslinovo ulje, povremeno bi je premazala, a kad je riba bila pečena, položila bi je na veliki ovalni tanjur s plavom crtom na rubu, prelivši je obilno maslinovim uljem začinjenim solju i mljevenim paprom, koje smo kasnije, do zadnje slatke kapljice počistile kruhom. Baba nije dodavala češnjak tvrdeći da je grehota dobru ribu ubiti češnjakom, nego smo je jele uz miješanu ljetnu salatu od poma, kukumara, paprike i kapule. Nakon što smo ispraznile tanjure, uz duboki uzdah: “Fala Bogu”, baba se prekrstila i popila ulje i kvasinu s dna zdjele. I kako stara dalmatinska izreka kaže da riba mora tri puta plivati: u moru, u ulju, i u vinu, tako smo i mi, ručak završile žmulom gustog crnog, otočkoga vina, nakon čega samo legle dok ne mine vrućina, da možemo ponovo na more. Njih su dvije potiho razgovarale, da pričom nadoknade vrijeme u kojem se nisu vidjele, a ja sam spavala omamljena suncem, morem i dobrim ručkom.

Od gradela koje mi je Stari obećao kad dođem zimi, nije bilo ništa. Već sljedećeg ljeta jako se razbolio i završio u bolnici u Beču, a dijagnoza je bila takva da smo ga, samo dvije godine kasnije, ispratili put svetog Mikule. Pečenu ribu koju nisam pojela onda kad sam poželjela, nisam pojela nikada, ali mi se utisnula u sjećanje jače nego da jesam. Nešto kasnije, prostoriju za gradelavanje srušili su općinski bageri, jer je izgrađena na zajedničkom mjesnom prolazu, samo malo iznad mjesta na kojem je rasla pelegrinka koju su posjekli jer je smetala prilikom velikog preuređivanja. Velika je sreća da imam dobru memoriju, i da pamtim u slikama, pa tako ništa važnoga nije izgubljeno i sve je još uvijek na svom mjestu. Kad zatvorim oči, vidim naš stari dvor, onakav kakav je bio sedamdesetih, s kamenim skalama i grmom ružmarina, stazom kojom se ide u polje, torovima i gomilama. I vidim pelegrinku i svoju babu Viktoriju, kako se, sva oznojena u crnom, s kuhinjskom krpom preko ramena i pijatom punim pečene ribe, nasmijano spušta prema kući.

SLATKO KISELO