1.

.

LJUBITI ZNAČI BITI PROGNAN U BESKRAJ

.

I u ljubavi i u umjetnosti u pitanju nije užitak već – istina. Tko traži istinu?

Istinu traži onaj koji želi razumjeti, otkriti, interpretirati.

Filozofska istina je apstraktna, logična, moguća istina, ona nikoga ne kompromitira, nikoga ne dovodi u pitanje, ona je arbitrarna, poput torture ona je nastala iz inteligencije. Ona se otkriva, shvaća, tumači kroz nehotične znakove.

Ona ovisi o slučajnom susretu s nečim što nas sili da mislimo i da tražimo istinu.

Dio mene potajno se nadao da si upravo Ti rješena zagonetka onog zatišja pred buru nagomilane emocionalnosti.

Jesam li ja bio sve što si htjela?

Jesi li znala kamo idemo, slijepi od snova, puni glazbe?

Htjela si me proučavati, u zlatnom kavezu, kao da sam sam

Pročitati me kao knjigu, svakog dana iznova

Lebdio sam od propalih pokušaja, mislio sam da je sve u redu

Činio sam samo ono što mi je govorio miris kave.

Ljubiti znači biti prognan u beskraj. Ljubiti znači uništiti ono što je bilo, ljubiti znači biti prognan pred tvoje oči iz kojih mi maše sve postojeće i nepostojeće, i ono nepoznato koje ćemo tek zavoljeti, u njima je spasonosni povratak na sretne obale naših misli nakon pustošenja i ponižavanja najboljih ljudi koje smo upoznali.

Znakovi ljubavi prethode svojem vlastitom mijenjanju i svojem uništenju.

Ljubav, deleuzovski, neprestano priprema svoj vlastiti nestanak, neprestano glumi prekid, doziva svoj vlastiti kraj kao jamstvo vlastite autentičnosti.

Srećom, ta ‘radost’ ne traje predugo. Ja sam sada ondje gdje tebe nema, a tamo gdje si ti – mene nikad neće biti. Htjela si nagovoriti moju nogu da pleše u ritmu male sreće, htjela si bičem dresirati moje oko za snopove svjetla koji znaju samo lajati u mraku, da bi se utješili nečim nižim od nižega, dok smo jurišali na nebo, sa očnjacima sabljastih tigrova.

Bio sam slijep i gluh, od pomisli na vječnost.

Vjerovao sam u Raj u tanjuru.

Usavršavao sam se u propadanju uvis ne očekujući ništa ni od čega – osim od nasilja.

Najlakše je oprostiti samome sebi gubitak ljubavi do kojega je došlo zbog nekog razloga, nikad sebi ne oprostimo ako smo izgubili ljubav bez ikakvog razloga.

Danas znam kako umire ljubav, ona pada šaptom, na šarenu arabesku tepiha nasred sobe, u jednom posebnom trenutku divlje ljubomore, s dugim pauzama, neopaženo i, nikoga ne skandalizira, poput davno napuštenog rudnika ugljena ili groblja propuštenih prilika.

Ljubavnici su oni koji osjećaju nostalgiju za ponorom ljubavi iz noći u noć.

Čitao sam pažljivo svaki redak o sadizmu

Htio sam gledati tvoje lice od čokolade kako se topi na crnom suncu odmazde

Ono oko čega sam treperio bila je spaljena zemlja.

Danas, ja živim u fragmentu, kaže negdje Tin Ujević i, osjećam fragmente svojih osjećaja. Takav dolazim od kosturnice, potresa i oluja: idući fragmentarno od fragmenta fragmentu.

Sve uvijek nestaje iznenada, zdravlje, život, ljubav naročito.

Nepoetičan pogled na stvari je onaj koji smatra da je upotrebom čula i primjenom razuma iscrpljeno sve što je svojstveno stvarima. Romantično je lijepo bez ograničenja, beskonačno lijepo. Nikad nismo dovoljno okrutni da spremno dočekamo iznenadni gubitak tla nad glavom, neba pod nogama.

Da bi prevladao vlastitu sudbinu prvo sam je morao zavoljeti.

Ljubav me odnijela predaleko i ostavila me usred ničega bez igdje ikoga i ičega. Nema više natrag, ‘ko je ljubio taj ne ljubi više, izgorjelog nitko da zapali’, pjeva Jesenjin.

Ljubav je čudo, a čuda se ne događaju svakodnevno, ni svakome; treba ih znalački i odvažno uloviti u zamku. Ljubav živi od nužnosti i umire od slobode. Ljubav je, desadeovski rečeno, provjera etike bezdanom erotike.

Moralna zabluda prema kojoj se ‘trajnost’ ljubavnog pothvata prikazuje kao pojava u stalnom opadanju, utemeljena je u nesposobnosti tih istih ‘moralno zabludjelih’ ljudi da se u ljubavi oslobode svake brige, svake sumnje i, svakog straha, čak i straha od izloženosti božjem pogledu i, njegovim gromovima i, munjama i, Zavijanja vukova.

.

2.

.

Što učiniti da bismo prevladali sami sebe, da bismo prevladali iluzije ljubavi na prvi pogled ili – ranu avangardu? Samo Zaratustri nije tako strašno vječno vraćati se natrag jer on strahotu ne samo da podnosi, nego je i ljubi. Kome i čemu uopće vratiti se natrag? Boksu? Za Vitomila Zupana u ‘Proljetnoj poslanici o dvanaest konopaca’ boks znači: Brzo Odluči Ko Si! ‘Između dvanaest konopaca, U čovjeku traje borba, jer borba je život, a pobjeda samo jedna, nad sobom, nad svojom ljenošću i sporošću, nad svojim bijesom i dvoumljenjem, nad svojim strahom, nad svojom nepravednošću, nad svojom malodušnošću i nestrpljivošću, nad onim od čega si sazdan, Otpor i borba sa samim sobom, i jedna jedina pobjeda, nad sobom i težinom tvari, to je ta čudesna umjetnost, između dvanaest konopaca’. Postoji li sretna ljubav? Ili je ljubav samo koncept koji imamo o ljubavi, stvaralačka imaginacija, ono mjesto gdje se tkaju snovi, misterij, ludo lupanje srca, obećanje nesreće. Pustio sam te u ludo lupanje svoga srca, u ono mjesto gdje se tkaju snovi, u svojih dvanaest konopaca, htio sam biti nevin, rasplesan, htio sam zaboraviti hodati, htio sam biti začaran, htio sam biti fanatično ljubljen, i htio sam da i ti brzo saznaš tko si. Kome još treba uništavanje jetre ili slezene pored ovako velikog srca kao što je moje, velikog srca koje se može nekažnjeno zdrobiti u prah. Moje srce zdrobljeno u prah nema ništa s porazom, ono je tek završetak jednog trijumfa volje za nekim drugim svijetom. Ni alkohol nije sretan dok polako ulazi u krv, želi dospjeti do mozga i učiniti zvuk tvojih koraka tišinom upropašćen. A sutra, kako da ti se odužim za sutra kad još otplaćujem jučer, nalet kozmičke katastrofe. Sutra nam šalje račun za danas. Samo veliki ljudi olujnim morima sigurno brode, jer ni greškice ni greške im se ne broje. Pizduni, okićeni svojim slučajnostima i značajnim poznanstvima, ne umiru u bijedi. I Filozofi, posvađani sa filozofijom, ta mala spletkaroška srca u stalnoj potrazi za besplatnim čuđenjem, divljenjem i udivljenjem bez rizika, taj će spor pretvoriti u karijeru s kojom će dočekati da postanu slavni, ali i budale, opsjenari, titanske sluge stvarnosti. Pizduni i filozofi, nalik su jedni drugima, slični, jer su bezlični. Progonjeni sablastima besparice nude se u najam, prodaju obiteljsko srebro, ulizuju se pokroviteljima, prestravljeni svime u stalnoj su potrazi za laskom, voljeti ih mogu samo oni koji u povijest ulaze natraške. ‘Vlada li čovjek vlastitim željama? Treba žaliti one’, piše ludi Markiz de Sade, ‘koji imaju neobične sklonosti, ali nikada ih vrijeđati: njihova je pogreška, pogreška prirode; nisu oni, ništa više od nas, odlučili doći na ovaj svijet s različitim sklonostima; ni nas se, isto tako, nije pitalo hoćemo li se roditi krivonogi ili dobro građeni. Uostalom, zar vam neki čovjek govori nešto neugodno ako iskaže želju da s vama uživa? Ne, zacijelo ne; pa on vam laska; zašto onda na to odgovarati psovkama ili pogrdama? Jedino glupani mogu tako razmišljati; nikada razuman čovjek neće o tome zboriti drukčije od mene, ali, nevolja je u tome da je svijet napučen prostim i plitkim budalama koje misle da ih vrijeđate, priznate li im da ih smatrate zamamnima i podatnima za nasladu i, koji sebi utvaraju, zato što su ih žene iskvarile, a one su uvijek ljubomorne na sve ono što im izgleda kao napad na njihova prava, da su Don Quijotti onih svakidašnjih prava, te okrutno postupaju sa svima onima koji ne priznaju da su ona općeuvažena i sveobuhvatna.’ Malo toga odvaja strašno od komičnog, možda jedino forme koje odgovaraju zahtjevima sna. Rušenje kuće svoga života iz čijeg kamenja se gradi kuća sna imperativ je modernosti koji se primjenjuje na svaki mogući detalj. Apsolutni modernisti su komunisti. Oni se valjaju od smijeha dok me gledaju kako odgađam sreću, misleći da uživam.

.

3.

.

U Manifestu futurizma, za Marinettija, rat je lijep, lijepe su i gigantske priredbe, velika javna i sportska okupljanja, jer u njima masa gleda sebi u lice, jer masovnoj reprodukciji odgovara reprodukcija masa. Zastrašuje suvremena imperijalistička misao koja pojmove duše, geneze, smisla, ustrojstva čovjeka prema Vedanti ubraja u sramotan vokabular jamčeći time samoj sebi intelektualnu, etičku, estetičku i političku nekažnjivost. Čim imaginarno postane taocem realnog, piše negdje Annie Le Brun, a poezija odustane od onog neiskazivog i beskonačnog, te se poda ‘jezičnim umovanjima koja upućuju jedino na same sebe’, odnosno čim se ona odriče Rimbaudova zavještajnog naloga ‘da bude sve’ ili Sadeova ‘reći sve’, kao i ‘provjere putem bezdana’ i ništavila, poezija se počinje miriti sa zbiljom. Danas je najveća umjetnost politika i najmoćnija poezija diktatura. Mainstreamizirana sirova strast, odnosno Arogancija, uzrok je svih nedaća čovječanstva, a proizlazi iz prekomjernog konzumiranja šećera, droge, alkohola, te iz kreditne sposobnosti, intelektualnog vlasništva, statusa i, na kraju – iz posjeda atomske bombe. Politika je od samog početka bila umijeće sprečavanja ljudi da se miješaju u ono što ih se tiče, kaže Valery u knjizi Regis Debraya „Jedno ljeto s Valeriyjem“, zatim je uslijedilo doba u kojem se spomenutome pridružuje umijeće prisiljavanja ljudi da odlučuju o onome u što se ne razumiju. Pjevušim o nepopustljivosti u ljubavi, o strogosti, o moralnoj strahovladi, o tjeskobnim osjećanjima. Nikakva klonulost ne prati uživanje. A, što nakon pogleda na opasnost? Bolest je najstrašnija metafora poraza života, kraj sna, i za one najsretnije, preživjele, još samo povratak u potpuno razorenu zemlju, brutalnu ljepotu pustinje. Možemo li se sakriti od usamljenosti? Kamo nestati, barem na tren? Postoje li u nama tajni hodnici kojima ćemo se prošuljati pored samih sebe? Od svih svetosti ljubav je najsvetija. Ljubav je nož bez drške kojem nedostaje oštrica. I poezija, isto. Allan Kaprow priredio je happening na Segalovoj farmi, pokraj mora, na plaži, na kraju dana. Muškarci i žene na koje nitko ne obraća pažnju gledaju igru vjetra u raslinju, na površini mora: nema bolje predstave od trenutka u kojem se živi, niti ljepšeg dijaloga od razgovora s prijateljima. Nije li to u stvari napuštanje djelatnosti plastičnog ili kazališnog događaja za prepoznavanje realnog i svakidašnjeg. Umjetnost postaje povijest umjetnikove liste savjesti. Umjetnost postaje sporedna. Konačno.

.

4.

.

Proust kaže o intelektualcima: Ograničena žena, za koju smo se čudili da je oni vole, obogaćuje im svijet daleko više nego što bi to bila učinila inteligentna žena. S ograničenom ženom koju volimo vraćamo se izvorima ljudskog roda, vraćamo se trenucima kad su znakovi bili važniji od eksplicitnog sadržaja, a hijeroglifi važniji od slova. Ta nam žena ništa ne kaže ali neprestano proizvodi znakove koje moramo dešifrirati. Nikad ne učimo čineći ‘kao’ netko, nego čineći ‘s’ nekim. Biti civiliziran znači prepustiti se povjerljivim razgovorima u dvoje punim neočekivanog suučesništva u gluposti, biti civiliziran znači moći voljeti platonski, biti pokopan uz zvuke trube. Biti civiliziran znači biti bačva koja se kotrlja među ženama koje plaču i muškarcima koji viču. Biti civiliziran znači, usred borbe na život i smrt, reći: nitko nije savršen. Direktna demokracija najstrašnija je metafora poraza parlamentarne demokracije. Samo umjetnost može do temelja razoriti državu, vječnim vraćanjem istog, svojom ahistoričnošću, svojom pozicijom u vječnosti. Samo ljubav na prvi pogled može istinski razoriti život do neprepoznatljivosti, pretvoriti nas u muzej. Muzej, kao u ostalom i brak, stroj je za proizvodnju uzdaha, selfija, zataškavanje barbarstva. Muzej, kao u ostalom i brak, dom je pljačke, paleži, silovanja, suvišnosti. Država, kao u ostalom i brak, sve je više prošireni muzej za previše svega bez ikakve vrijednosti. Državu može nadomjestiti samoupravljanje. Ništa ne može nadomjestiti Beuysa, ništa ne može nadomjestiti Duchampa, Warhola, Mekasa, Olega Kulika, Toma Gotovca, Medialu. Ni Oscara Kokoschku, on je vizionar, on ne prikazuje, on svijetu nameće svoj lik. Ništa ne može nadomjestiti Makavejeva, Pavlovića, Petrovića, Babaju, Mimicu, Martinca. Svi oni izgledaju veličanstveno i nedostižno, zaljubljenici u film, opsjednuti kontroverznim razaranjem birokratskih mehanizama u kulturi, staljinizma u umjetnosti, totalitarne ideologije, ciničnog pragmatizma u politici. Živote su posvetili ostvarenju individualizma u umjetnosti, demokratizma u kulturi, relativizma u ideologiji, dosljednog humanizma u politici. Do smrti su ostali revolucionari, odnosno idealisti, u nesporazumu sa stvarnošću, u traženju bez nalaženja, u potrazi za obećanom zemljom. Takvi su bili apstraktni umjetnici Exat 51 i, gorgonaši Dimitrije Bašičević Mangelos, Đuro Seder, Slobodan Vuličević, Josip Vaništa, Julije Knifer, Matko Meštrović, Radoslav Putar, Ivo Steiner, Ivan Kožarić, Miljenko Horvat, Mihovil Pansini. Grupa šestorice autora gerilske su intervencije, otpori puni buke i bijesa, kritičkog duha i mašte Borisa Demura, Željka Jermana, Vlade Marteka, Fedora Vučemilovića, Mladena i Svena Stilinovića. Je li minulo zauvijek vrijeme priča, vrijeme slobode stvaranja i slobode ponašanja? Ako želim život posvetiti promjeni svijeta ne činim to zato da bih se vratio u doba tih priča, nego da bih dosegnuo doba u kojem one neće biti „samo“ priče. Iznenađenje treba tražiti bezuvjetno, bez objašnjenja, zbog njega samoga. Ili, rečeno posve pseudo nietzscheanski: Mi, međutim, želimo postati oni koji jesmo –novi, posebni i neusporedivi ljudi, dostavljači misli, ozbiljno neozbiljni, oni koji razaraju zakone, koji sami sebe stvaraju! Zbog toga moramo postati najbolji učenici i pronalazači-izumitelji svih zakonitosti i nužnosti u svijetu: mi moramo postati čudovište Gorgona Meduza iz čije glave rastu zmije otrovnice i, alkemičari i, Tabula rasa i, astro fizičari da bismo u tom smislu mogli biti stvaratelji antiumjetnosti.