Kapital uložen u medije akcelerator je nasilja, govora mržnje, izazivanja najnižih strasti, stvaranja umjetnih podjela među ljudima.

Birajući teme, osobe, zanimljivosti, koje bi mogle biti konzumirane od što većeg broja potrošača, mediji se spuštaju do razina problematičnih psihologija, ljudi asocijalnog ponašanja, agresivnih osoba, bahatih poluindividua, nemoralnih spodoba, nabildanih muskulatura, ograničenih egoista, inteligentnih nemoralnih agresivaca…

Mediji su postali skladišta za recikliranje zločinačkih umova, dramaturgija seksa i krvi, propovjednika mržnje, prime time killersa.

Mediji su ubojice novinarstva, prije svih istraživačkog, a onda i svih ostalih žanrova. Mediji su ubojice pismenosti, ukusa, smislenog govora, odmjerenosti, argumentiranja, dijaloga, kritičkog mišljenja, objektivnosti.

Mediji su proizvođači navijača: sportskih, religijskih, nacionalnih, svjetonazorskih, ideologijskih, političkih…

Mediji su sprave za ubrizgavanje recikliranog mentalnog smeća u ljudske duše. To smeće umotano je u celofan zabave koje nama gledateljima donosi svakodnevne noćne more. Jednom kontaminirana duša navikava se na sve veće doze smeća dok se ne pretvori u smeće samo koje želi biti emitirano. Krug zla se zatvara…

Mediji su proizvođači i prenositelji strahova kojih smo svjesni ili nesvjesni. O nekom od tih strahova postat ćemo ovisni. To može biti strah od smrti, strah od nepoznatog Drugoga, strah od poraza, strah od samoće, strah od besmislenog života, strah od sučeljavanja sa sobom, strah od otvaranja prema drugoj osobi, strah od straha…

Mediji su ključni dokaz da čovjek uvijek može biti još prostiji, bezobrazniji, bahatiji, grublji, beskrupulozniji, lažljiviji, lukaviji, pokvareniji, narcisoidniji, pohlepniji, agresivniji.

Mediji su izopačen oblik psihijatrijske situacije u kojoj je gledatelj opušten na kauču a njegove najcrnje misli emitiraju mu se s ekrana.

Masmediji su pozornica egotripova, bolesno ambicioznih ameba, prostitutki tijela i duha (neovisno o spolu). Cirkuski je to šator u kojemu maloumnici promatraju dresirane životinje. Modna je to manifestacija na kojoj je važno pokazati se, pokupiti poglede i bljesnuti u trenutku prolaska pistom. A poslije, ‘ako me se sete, sete se…’ Psihoze se proizvode, snaže, prenose, ugrađuju u nove konzumente, proizvode bolesnog pojedinca koji svojim djelovanjem osnažuje bolest cjelokupnog društva.

Sve bolesniji ljudi postaju interesantni tim masmedijskim ‘sanatorijima’ koji su tu da bi izliječili ljude pokazujući im gluplje od njih. Bolesni masmediji ključna su bolest bolesnih društava. Nema holističkog pristupa liječenju koje u obzir ne uzme i elektroničko, digitalno, mobilno zrcalo u kojemu se bolesnici danas promatraju.

Nakon istrijebljenih novinarskih antitijela u društvenim organizmima nije ostalo ništa što bi se moglo suprotstaviti cjepivu gluposti koje se svakodnevno dijeli u milijunskim dozama. Mediji su pokupili sve kredite pismenosti i poveli nove generacije u novi barbarizam. Nove generacije ne vide nove okove koji se stežu oko njihovih tijela. Klasni neprijatelj je nevidljiv, koristi se zavodljivim mađioničarskim trikovima, lovi na zabavu, povremeno kaže i neku istinu, koristi svoje zarobljenike kao proizvođače sadržaja…

Masmediji istinu čine dosadnom, kritiku promašenom, pozivanje na borbu za zdravo društvo zastarjelim, a riječi kao što su ljubav, povjerenje, razumijevanje, meditacija, duša – besramno staromodnim.

Mediji cijene snagu. Otuda stalne tuče na ekranima. Vole lijepa tijela. Zato sva tijela operacijama i/ili aplikacijama za uljepšavanje pokušavaju dosegnuti stereotip ljepote. Masmediji vole brzinu. Zato masmedijski novinari brže govore nego što misle. Mediji vole smrt. Zato nam svake vijesti serviraju stotine mrtvih. Masmediji vole slavne. Zato će medijskim smećem prezasićeni ubiti u live prijenosu na društvenoj mreži. Masmediji vole inteligentno zle zato što će takvi isprovocirati ogroman broj novih gledatelja. Za njih argumenti ne vrijede pa program može trajati, zato što zlo dramaturški traži razrješenje ali ga inteligencija zla prolongira za neka buduća vremena.

Masmediji vole ratove između država, uličnih bandi, takozvanih navijača, građanske ratove, agresije, vijesti o silovanjima, ubojstvima.

Masmediji vole krv. Kako onu koja poteče nakon uboda hladnim oružjem, metkom, ili bilo kojim drugim oružjem, tako i onu koju proizvode riječi u studiju. Krv veže gledatelja uz ekran.

U vremenu gubljenja vjere u tradicionalne religijske hijerarhije, identitet se traži u masi koja sebe želi vidjeti na masovnom mediju. Ulični obračun s drugima dokaz je vlastitog identiteta. Čežnja za priznavanjem tjera mladog čovjeka u navijački rat. Pobjedniku pripada kolektivna slava. Pehar sačinjen od polomljenih kostiju krasi tajne vitrine sinova koje danas odgajaju ekrani.

Tik-tok dribleri znaju kako će izazvati pozornost. Malo mržnje prema drugoj naciji, nešto psovki, prijetnja oružjem, bezobrazluk obrnuto proporcionalan godinama i pripremljen arsenal provokativnog glazbenog oružja. Zdrav razum se na to lako uhvati. I ne razmišlja da dolijeva ulje na vatru pokušavajući urazumiti neke nove ‘ratnike’ ledenih srca.

U labirintu Facebooka, Instagrama, Tik Toka, Instagrama…, ali i televizijskih prijenosa nogometnih utakmica, navijača i njihovih osvajačkih pohoda, mlada se duša hladi i postaje komad leda koji sumnja u sebe sama. Sibir se preselio u bešćutnost prazne duše željne slave, potvrde, prepoznavanja…

Idealne proporcije i programi za uljepšavanje proizvode dodatnu nesigurnost. Život se čini prekratkim ukoliko se ne ulije u neku od rijeka navijača, pratitelja, članova, fanova, nositelja liveova…. Otuda zločinačke organizacije navijača i njihova povezanost s politikom. Otuda povremeno medijsko lakiranje navijača njihovim humanitarnim aktivnostima. Otuda nacionalna navijanja i nacionalna cijepanja navijača.

Mediji su novi oltari s kojih nezreli i neupućeni svećenici brzine propovijedaju prazninu, nasilje, stereotip… A nisu, u pravilu, pročitali nijednu knjigu.