.

.

Maleni čarobno lijepi dvorac sagrađen u planinskom stilu na prekrasnom proplanku, okružen borovom šumom, gore visoko ispod samog vrha Trebevića. Gledam i divim se ljepoti. Zamišljam patuljaste mistične šumske duhove koji se poput Dikensovih junaka kroz dimljak krišom uvlače u svoje carstvo te se uz sarajevsko Premijum pivo dive „praznini Svijeta“. Ah, na ulaznim vratima ima okačena neka cedulja. Prilazim i čitam: na vratima piše – „ne stanujem ovdje više“, u potpisu bivši predsjenik hrvatskog kulturnog društva Napredak gosp. Franjo Topić. Svi smo kroz duge ratne i poratne godine gurnuti u rubriku „bivši“. Nastupila je era „bezimenih“.Sa pozornice se potiskuju ljudi simboli, a na njihova mjesta dolaze „bezimeni“.

Bivši (evo opet te famozne riječi „bivši“) „Napretkov dom“ koji vidite na slici bio je jedan od prepoznatljivih simbola sarajevskih Hrvata. „Simbolika nema cijenu“ upozorava naša simpatična gradonačelnica Benjamina Karić i ako ni zbog čeg drugog onda zbog važnosti simbolike Napretkov dom je trebao ostati u vlasništvu Napretka. Preko 60 tisuća sarajevskih Hrvata se skupa sa svojim simbolima tiho i dostojanstveno preselilo u maglovite sfere fikcije. Ja dostojanstveno, baš tako. I u pobjedi i u porazu uvijek dostojanstveno i ponosno uzdignute glave kao što su to nekada bosanski Bogumili radili.

Ima li još nade i jesmo li možda već sa odlaskom fra Luke Markešića ispisali zadnju stranicu i sklopili korice naše posljednje knjige o Sarajevu? Ne optužujem nikoga, samo želim reći da se multi-kulti Sarajevo topi kao grudva snijega na dlanu i nestaje.

Kao finale drame imamo ovaj takozvani „rat tablama“ koji je nedavno buknuo, a nakon toga slijedi iščekivanje nekog novog Zuke Džumhura koji će napisati nastavak Zukine knjige „Nekrolog jednoj čaršiji“.

.