Veza sa svemirskom letilicom Luna 25 je prekinuta izvjestio je ROSKOSMOS. Prema prvim analizama Luna 25 je prešla na neprojektovanu orbitu, sudarila se sa Mjesecom i prestala sa radom.

Da podsjetimo, ruska svemirska letilica „Luna 25“ je 07. 08. 2023. uspješno poletila ka mjesecu. Lansiranje je izvršeno sa novog kosmodroma Vostočnij (Istočni) koje je od Moskve udaljeno 5.550 km.

„Luni 25“ će prema planu trebati 5 dana leta do mjeseca, nakon čega slijedi 5 do 7 dana kruženja u mjesečevoj orbiti prije samog ateriranja na južni pol mjeseca koji bi se prema planu trebao desiti 21. avgusta. Predviđeno je da potraga za vodom i energentima traje godinu dana.

.

.

Astronom i naučnik Galileo Galilej osuđen je kao jeretik zato što je zastupao teoriju da se planete okreću oko Sunca. U pismu Velikoj vojvotkinji Kristini od Toskane, Galilej je kritikovao filozofe svoga doba koji slepo daju prednost autoritetu biblije u odnosu na naučne dokaze.

“Ne osećam se obaveznim da verujem da je isti Bog koji nam je podario čula, razum i intelekt, želeo da ih se odreknemo i na drugi način dolazimo da saznanja do kojih možemo doći pomoći njih. On ne bi tražio da poreknemo smisao i logiku u fizičkim stvarima u koje smo se uverili sopstvenim očima i u utvrdili u našim glavama na osnovu neposrednih iskustava ili neophodnih dokaza.” Vatikan je tek 1992. godine službeno priznao da je pogriješio kada je osudio Galileja. Sveta inkvizicija je u 20. stoljeću preimenovana u Kongregaciju za nauk vjere. Na njezinu čelu pune 24 godine bio je kardinal Joseph Aloisius Ratzinger prije nego što je postao papa Benedikt XVI. Galileo je izradio svoj teleskop s uvećanjem od 30 puta i tako postao prvi čovjek koji pogledao nebo kroz teleskop. Bio je i prvi čovjek koji je otkrio planine na Mjesecu, dnevnu i mjesečnu libraciju Mjeseca, Venerine faze, Sunčeve pjege, rotaciju Sunca, četiri Jupiterova satelita te utvrdio da se Mliječna staza sastoji od velikoga mnoštva zvijezda.

.

.

„Mi smo već dugo razboljevali našu planetu i sada je planeta razboljela nas. Zatrovali smo vodu, zemlju, vazduh. Jedemo, pijemo i dišemo otrov i moglo bi se reći da je ovo žuti karton koji nam je planeta dala, jer je bilo nepodnošljivo šta smo radili i koliko smo bili bahati i uništavali planetu. Sad simbolično peremo ruke. Svi na planeti peremo ruke. Ali bojim se da ih dugo nećemo oprati, šta smo sve uradili ovoj našoj lijepoj i, našom krivicom, nesrećnoj Zemlji“. Ove riječi, koje je izgovorio akademik Dušan Kovačević, su živa istina. Dugo smo već u karantinu i neki, oni osjetljiviji, kao da počinju nekakav tajnoviti šapat da čuju. Ali, vratimo se na početak, tamo gdje se počelo sa tim vražijim karantinom i gdje su se prvi put začuli ti misteriozni šapati. Radi se o posadi „Apolo“, koja je osvojila Mjesec. Po povratku na Zemlju NASA je držala astronaute 21 dan u karantinu, u slučaju da su sa Mjeseca donijeli nešto zarazno.Da ponovim, sa Mjeseca doputovali i bili u karantinu samo 21 dan a svjedoci smo zbog kakvih sitnica danas ljude trpaju 15 dana u karantin. Posada „Apola 11“ je morala po povratku u SAD da popuni carinske obrasce kojima su prijavili kako u državu unose mjesečevo kamenje i uzorke prašine. Ono što nije prijavljeno bili su misteriozni glasovi, koje su čuli na Mjesecu, i koji su ih i ovdje kao sjenka pratili do kraja života. Ovu tajnovitu konekciju sa vanzemaljcima doživio je na Mjesecu astronaut James Irvin. Vrlo brzo nakon povratka na zemlju napustio je NASA-u i posvetio se vjeri. Izjavio je da mu je iskustvo iz svemira učinilo Boga još stvarnijim. Došao je i do spoznaje da je Isus koji hoda po Zemlji mnogo važniji od čovjeka koji hoda po Mjesecu. Sudjelovao je u nekoliko ekspedicija na tursku planinu Ararat u potrazi za ostacima Noine arke. Imao je tri srčana udara, a preminuo je nakon posljednjeg u 61. godini života. U Bibliji piše da je na početku bila Riječ. Meni se čini da je Svijet rođen u nekoj beskrajnoj riznici Mašte, i da su konture univerzuma najprije bile zamišljene, mnogo prije nego štoje nastala materija u vasioni.

Ako pokušamo izaći izvan okvira jezika i mišljenja, preostaje nam jedino kosmički beskraj. Mi zapravo ne znamo da li je riječ o pustinji, i to je fundamentalni problem današnje civilizacije. Možda smo mi samo jedna periferna civilizacija u svemiru koja još uvijek živi u pretpovijesnom vremenu. Možda će prava povijest tek nastupiti u budućnosti – što je itekako neizvjesna kategorija. Mi možda samo nismo na pravi način umreženi sa stvarnim tokovima u svemiru, baš kao što neka afrička i južnoamerička plemena još uvijek ne znaju za postojanje naše civilizacije, još uvijek živeći u vremenu od prije nekoliko hiljada godina. To otvara beskrajan prostor za ljudsku fantaziju. A znamo da je u proteklom stoljeću, više nego ikada ranije, napisano na hiljade knjiga i snimljeno na hiljade filmova, s naučno-fantastičnom tematikom. Međutim, sve nas to ne treba skretati s teme. Da li možemo na ispravan način razmišljati ukoliko svoje biće ne doživljavamo kao kosmičku činjenicu. U onolikoj mjeri u kolikoj ne poznajemo svemir, mi zapravo ne poznajemo ni vlastito biće. Ako uzmemo u obzir da je realnost našeg života jedna krajnje kosmička kategorija, postaje nam i jasno otkuda dolazi fundamentalni strah čovjeka – kosmički strah. Veliki Tin je, ponekad, uzroke svojih košmarnih noći povezivao sa kosmičkim strahom. O tome govori kroz stihove u jednoj od njegovih ponajboljih pjesama „Pobratimstvo lica u svemiru“:

.

.

Mi ne možemo o sebi misliti objektivno, zato što nismo u stanju iskoračiti izvan jezika i mišljenja, budući da smo mi jedina bića na našoj maloj planeti koja posjeduju takve sposobnosti. Mi još uvijek ne poznajemo okruženje u kojem živimo. Najbolji dokaz tome jeste taj, da smo većinu naše povijesti živjeli izmišljene konstrukcije svijeta, koje su prije ili kasnije bile osporavane. Ne tako davno – u kosmičkim kategorijama – mi smo mislili da je svijet ravna ploča. Ne tako davno nismo znali za postojanje drugih kontinenata. Beskrajna je količina ljudskog neznanja. Fascinirani zagonetkom života, prestravljeni blizinom Pakla i udaljenošću Raja, mi smo se, kao što reče V. Aksjonov, pripremali za Sudnji dan, istovremeno obuzeti raspravom o gorućem pitanju naše epohe: koliko Anđela može stati na vrh jedne igle? Živimo u svijetu, na način da ne poznajemo stvarne mehanizme njegovog funkcionisanja. Mi naravno gradimo koncepcije mogućeg mehanizma funkcionisanja svemira, ali sve zapravo ostaje neprovjerena glasina, osim činjenice da smo smrtni. Da li je kosmički strah povezan sa činjenicom naše smrtnosti? Vjerovatno jeste. Ali sama svakodnevnica čovjeka na ovoj planeti je krajnje nerealna. Mi smo zapravo u stanju stalnog letenja, baš kao što naša planeta u doslovnom smislu leti kroz svemir po svojoj putanji, a živimo u uvjerenju da posjedujemo stabilnost i čvrstu tačku. Smjenjivanje dana i noći je jedan krajnje nadrealan proces, koji u fundamentalnom smislu strukturira našu realnost. Zar ima išta realnije od dana i noći? Kako onda na ispravan način razumijevati kategorije realizma i nadrealizma – koje su i književne kategorije. Kako u književnom smislu razumijevati njoj imanentne kategorije realizma i nadrealizma, ako živimo u takvim okolnostima, ako znamo da se gutembergova galaksija, o kojoj je pisao Danilo Kiš, već ugasila. Ona je doslovno progutana savremenom elektronikom. Mnogi ljudi rješenja traže u davnoj prošlosti, kroz književnost, filozofiju, ili neke egzaktnije discipline (kakva je arheologija), neki je traže i u budućnosti. Ali vječite dileme ostaju iste – ko smo to mi, i kuda se zapravo krećemo u kosmičkim razmjerama? To fundamentalno pitanje prekriva veo tajne, bez obzira što je sva filozofija, literatura, teologija, svojim dobrim dijelom zasnovana na osmišljavanju tih kategorija.

.