Svim farizejima, kukavicama, dušobrižnicima i dvoličnim licemjerima

I tako ovih dana svi se raspisali o Arsenu. Pljušte hvalospjevi o “našem” najvećem bardu, pjesniku, kompozitoru… čovjeku.
“Prisjećaju” se tako svi oni njegovih najsvjetlijih trenutaka duge i plodonosne karijere, pjesama, ma drže oni Arsena kao “kap vode na dlanu”. Sve veliki dušobrižnici,naprosto da čovjeku poteku suze. Kakav krasan i plemenit narod,ljudi,”prijatelji”sa naglaskom na on je “naš hrvatski” skladatelj i poeta. I danas to tako piše u svim enciklopedijama i Wikipedijama.
Stvarno čovjek treba prosto “krepat” pa da mu onda podižu spomenike i slave ga naknadno s vremenskom “zadrškom”.
Jer, devedesetih taj isti ARSEN DEDIĆ nije bio “hrvatski” skladatelj? Neki tamo “prebrojali” su mu krvna zrnca i ustanovili da je nepodoban i da ga treba maknuti i doslovno mu potiho jel’te zabraniti svako javno djelovanje i rad, od ljudi u diskografskoj kući do televizije i novina. Treba ga jednostavno ZBRISATI s javne scene. I tako bogami i bi! Nestade Arsen u “bespućima hrvatske zbiljnosti” i nikom ništa, svi šute mudro i gledaju svoja posla. Jebeš tam nekog Dedića,jedan više il manje.
Deset godina i više trajala je ta njegova golgota i marginalizacija. Nigdje ga nije bilo i ne znam ni od čega i kako je preživio, no definitivno znam da se razbolio i to teško.
Ne zovu me prijatelji ni s ove a ni s one strane, nije “oportuno”, rekao mi je jednom prilikom.
Srećom pisao je i dalje i stvarao, prevodio (slično kao Vicina sudbina), održavao se na površini što bi rekli. Arsen je veliki i manijakalni radoholičar i to ga je uvijek spašavalo.
Zvoni telefon jedan dan, Dražen Vrdoljak s druge strane: radimo dobrotvorni koncert za Arsena za operaciju, jesi tu, mogu li računati na tebe?
Uvijek, kažem a tko će još biti?
Paaa, tebe sam prvog išao zvati, ti si ipak svojevremeno otpjevao njegovu “Takvim sjajem…”, možda zovnem Predina i tak, nemam baš neki “izbor”.
Ok Dražene, javi se kad što konkretizirate, ajde bok!
I tako dok se nekim čudom nisu “otvorila” vrata Padove,doktorice Nele Sršljen i još nekih čuda i donatora koji su doslovno Arsena dignuli iz mrtvih uspješnim presađivanjem jetre i njegovim oporavkom.
U međuvremenu neke stvari se mijenjaju na političkoj sceni. Postaje ponovno “podoban” kao i još neki “prognanici” po istom il sličnom ključu i 2004/5 dolazi do njegove “rehabilitacije” u glazbenom smislu i velikog povratka u vrh hrvatske glazbene scene, povratak koji je trajao sve do njegove smrti.
I zbog svega, samo mrtvi zaslužuju kraljevstvo nebesko i svu slavu.
Pozdrav Arsene.
Takvim sjajem može sjati samo što je prošlost sad…