Hranim svoju drugu stranu.

Običnim floskulama.

Siromašnim harlekinima.

Plesnim točkama devedesetih.

Instant, dinstat, disat, pisat.

Hranim se uglavnom prozno.

Pijem poetično, prilično.

Padaju zvijezde i kriteriji.

U plitke rijeke i zagađena mora.

Druga strana ždere i loče.

Diže rampe i izmišlja situacije.

Nije se našla ni u jednoj.

Ne treba joj previše vjerovati.

Zaboravlja prije nego izgovori.

Lijenost iznenađena prihvaćanjem,

drijema i čeka da joj ugađaju.

Traži krivce i daje ultimatume.

Zamaskirana u stvaranje,

prebire po tuđim životima.

Laže da ne vjeruje u nadahnuće.

Zato jer tako svi govore.

Ta druga strana.

Koja u neradu vidi spas,

a u neredu izlaz.

Hraniš to prijateljstvo i neprijateljstvo,

svoje dobro i svoje loše.

Samo da ne ostaneš

zaglavljena negdje između.

Samo da ti ne pripadne sredina.