Nijedan svjetski hit u povijesti popularne muzike nije imao stih “un partigiano come presidente”. Stih o jedinom predsjedniku koji je u maju 1980. negirao strogi protokol, prišao sanduku u Skupštini i položio ruku da posljednji put pozdravi svoga ratnog druga.
Nijedan svjetski hit nije učinio da se ljudi naše zemlje naježe kad pjevač završi refren sa “sono un Italiano – un Italiano vero”, kao da su na moment i sami to.
Kad je u Zagrebu 1990. pjevao “Sempre più liberi noi – le nostre stelle una bandiera sola” –
“Sve slobodniji mi, naše zvijezde su jedina zastava” nije mogao znati da je umjesto množine zlatnih zvijezda na modroj zastavi o kojoj je pjevao, naprotiv samo jednina, samo jedna, ta upravo odlazeća “nostra stella” drugačije boje bila jedina koja nas je činila “sempre più liberi”. Ista zvijezda pod kojom su se nekada davno tukli zajedno “il presidente partigiano” i njegov drug od koga se onako dirljivo i van svih tvrdih protokola oprostio u maju 1980..
Pjevač je deset godina kasnije došao u moj grad i pjevao “Insieme”. Nismo čuli.
Pjevao je: “Io e te, sotto lo stesso sogno” – ti i ja, pod istim snom.
I stvarno, u najbolja vremena činilo se da svojim tonom i glasom donosi osjećaj kao da zaista na tren imamo isti san. O, kako je divan bio taj san dok ga je pjevao.
.
Addio Toto!
radio gornji grad 
