Koncert Josipe Lisac u Malom rimskom kazalištu ne samo da mi je najbolji koncertni događaj ove sezone, nego je to, uz koncert Leonarda Cohena, najbolji koncert koji sam u Puli čula u posljednjih 12 godina.

Naravno, to je potpuno subjektivno, ja glazbeni kritičar nisam, niti imam bilo kakvo muzičko obrazovanje. Zbog toga ću situaciju pokušati opisati reportažno, kronološki.

Termin tonske probe koncerta bio je danas u 5 sati poslijepodne. Tada je u hladu bilo oko 34 stupnja, a kako je bina u Malom rimskom na suncu, govorimo o znatno višim vrijednostima. Jedan od njezinih kolega glazbenika rekao mi je da mu je to, upravo zbog vremenskih uvjeta, bila jedna od najgorih proba u životu. Kada sam pitala kako se je s tim nosila Josipa, odgovorio mi je da njoj to nije problem.

To da Josipa Lisac može u osmoj deceniji života odraditi tonsku probu na četrdeset i više stupnjeva u stvari ne mora značiti ništa. Neki ljudi su jednostavno tako termoregulirani.

To da je u točno u 21 sat i trideset minuta izašla na binu u kožnim čizmama do koljena, u crnim kožnim hlačama, u teškom mantilu od atlasa koji je bio na dvoredno kopčanje i zatvoren do vrata, s kragnom podignutom u rockabilly stilu, te s kožnim rukavicama na rukama i jednako takvom kapom na glavi, to je već pitanje dosljednosti. Mi smo u mraku dahtali  u svojim preznojenim majicama, ispijali flašice vode iz frižidera, i tražili postoji li mjesto gdje ipak malo puše.

Razlika između nas i Josipe Lisac, kao i između nje i drugih glazbenih izvođača, u tome je što je ona glazbena diva. Pri čemu riječ “diva” uopće nije jednostavno objasniti,.

Josipa je diva na način na koji je to bila Audrey Hepburn, Janis Joplin i Nina Simone. Čak je moguće u tom kontekstu spomenuti i Gretu Garbo.

Za Hrvatsku je istodobno i laskavo, i tragično, što je Josipa posljednja, ili gotovo posljednja diva koju smo imali, i imamo je, jer vrijeme diva je prošlo, s tim je gotovo. Divama smo se mogli diviti s pristojne udaljenosti, danas umjetnici imaju Instagram sljedbenike, koji ih u stopu slijede, i s kojima su dužni dijeliti svoju svakodnevicu.

Ženu koja je tražila autogram prije koncerta Josipa je otpravila, i zamolila da se vrati kad koncert bude gotov. Sjeća li se još netko tog pravila da se umjetnike ne ometa direktno prije nastupa? Dovoljno sam stara da to pamtim, to je vrsta pristojnosti koja se nekad savršeno podrazumijevala. Dive nisu imale marketinške obaveze, nisu bile prisiljene na smješkanje za selfije, izlazile su na pozornicu u svojoj scenskoj odjeći, pojavljivale se iz mraka i potom opet nestajale u mrak.

Glas Josipe Lisac, njezine interpretacijske sposobnosti, kao da su sedamdeset trećoj godini života doživjele potpunu renesansu. Pedeseta obljetnica Dnevnika jedne ljubavi, koja je bila i povod i tema koncerta, od jednog glazbenog albuma koji, koliko god da je svevremenski, danas zvuči pomalo zastarjelo, izvukla je iz nje takve sposobnosti glazbene improvizacije i interpretacije, takav rhythm and blues najcrnjih glasova pjevačica koje su posve slučajno bijele, da nijedna pjesma više nije nalikovala na vlastitu matricu. (Inače, pulska koncertna iskustva, u pravilu ljetna, pomalo nalikuju na groblje slonova: ne zbog toga što se neprekidno ponavljaju isti izvođači u poznoj životnoj dobi, već zbog toga što desetljećima verglaju jedno te isto, tako da je pritom mala razlika slušate li Erosa Ramazzottija, Bajagu, ili 2Cellos. To je svijet poslušnih i mehaničkih zvukova.)

Glas Josipe Lisac, njezin pobunjeni, neposlušni, strastveni glas koji se jednostavno otima, jednako kao što se njezina pojava otima biološkoj dobi, klimatskim uvjetima i konvencijama,taj glas otima se bilo kakvom jednostavnom rješenju, on uporno pokušava doprijeti nekamo gdje ranije nije bio.

Nema ni starenja, ni smrti u tom njezinom konceptu. Jednako kao što se na ekranu iza nje uporno vrte fotografije životnog partnera, Karla Metikoša alias Matta Collinsa, što neki tumače kao vječni pogreb, a u njezinom je slučaju to jednostavno kontinuirani život.

Josipa Lisac ima problem s leđima, vrlo se teško kreće. Na stejdžu je stolica ljupko označena njezinim potpisom, u slučaju da mora sjesti, ali u pravilu je nije koristila. Kratki tekstovi između pjesama autoironični su, poigrava se sa stereotipima o svojoj dobi (“zaboravlja” koja je naredna pjesma na redu, je li pogodila ili promašila prikladan uvod; igra ulogu tipične zagrebačke malograđanke, koja slabo razumije toponime manjih gradova). Kao i svi ozbiljni umjetnici, radije je duhovita nego pompozna, njezina je opuštenost gotovo onostrana, u uvodnim instrumentalima često i dugo zatvara oči, duboko je koncentrirana, uvijek se iznova vraća sebe, ona je netko tko je proveo godine, desetljeća urastajući u vlastiti glas i iznova izrastajući iz njega. Jasno je da je to prvenstveno svijet samoće, starih zanata, potpune autentičnosti.