.

1.

.

Genijalnosti stvaranja odgovara genijalnost mišljenja. Ukus izbjegava neobično i ogromno. On se ne upušta u procjenu originalnosti umjetničke tvorevine. U umjetnosti je sve racionalno osim umjetnosti same. Ukus je čulo površine. Dobar ukus može biti bolji ukus, do kojeg je moguće doći usavršavanjem. Savršeni ukus, umjetnost je genija. Tek u umjetnosti, a ne u prirodno lijepom, čovjek susreće sebe, duh susreće duh. U estetskom doživljaju umjetnosti kao avanturi, kao igri, kao izazovu i pozivu na transformaciju prekida se uobičajeni tok stvari. Draž avanture osjećaj je života u širini, u cjelini, u silini. Ona se usuđuje krenuti u nesigurno, dalje od običnog života. Prava umjetnost proistječe iz doživljaja i izraz je doživljaja u kojem nečulno postaje čulno alegorijskim postupkom izlaganja i simboličkim postupkom spoznaje. Simbol je jezik fantazije, stapanje čulne pojave i nadčulnog značenja, a alegorija je značenjsko odnošenje čulnog prema nečulnom. Tako, kantovski, možemo misliti: lijepo je simbol moralno dobrog, odnosno ukus je taj koji nam omogućava prijelaz sa čulnih užitaka u moralne interese bez velikog skoka. Ponašamo li se totalno estetski, otuđeni od stvarnosti, otuđenog duha, estetski nerazlikujući samonikli narodni fašizam od fašističke segmentacije fašističkih ratnih mašina? Nedostatak rasudne moći pokazuje se na svim područjima: kao glupost u intelektualnim stvarima, kao neukus u estetičkim danostima, kao moralna tupost ili nenormalnost kada je riječ o ponašanju, mišljenju i igri. O odnosu mišljenja i igre E.Fink kaže: ‘Mišljenje vrijedi kao previše ozbiljna stvar da bi se moglo usporediti s igrom. Igra je po iskonu nenaklonjena mišljenju, ona zazire od pojma. Ona gubi svoju slobodu, svoju neprekinutu impulzivnost kada je pokušavamo zaogrnuti pojmovnom mrežom. Dok se čovjek igra, on ne misli i, dok misli on se ne igra. Ovo vrijedi kao fluidno mišljenje o odnosu igre i pojma.’ Izlaskom iz religije buržoazija svoje spasenje povjerava umjetnicima. Njihov neuspjeh na scenu dovodi sportaše, odnosno nogomet kao veliku metaforu rata i apoteozu ‘genija igre’ kao pseudo supsatncijalnog ujedinitelja masa i kulta vođe u transu uništavanja svih zatečenih formi duha i poetskog uživanja u toj poganskoj arijanizaciji. Strast mase je razaranje, ne samo predmeta nego i hijerarhije koja se više ne priznaje. Uništavanje, kao uostalom i igra, rasterećuje. U igri, čovjek iskušava zlo, on mora podnijeti napor za čin dobra. Čovjek, na kraju igre, u zaigranoj svrhovitosti bez svrhe, želi biti sretan. R.Caillois u svojoj knjizi Igre i ljudi razlikuje četiri osnovne kategorije igre: agon kao natjecanje i borba s protivnikom, alea kao igra sa sudbinom, mimicry kao odbacivanje samoga sebe i oponašanje nekoga drugoga, ilinx kao poremećaj percepcije u igrama koje izazivaju vrtoglavicu i zanos udaljavajući čovjeka od stvarnosti. Igra se ‘otkriva’ igračima, poput istine ili bića filozofima. Igra prethodi kulturi, odnosno igra i kultura u dijalektičkom su odnosu posredovanja, ali ne kao transcendentno, već imanentno svojstvo kulture i slobode. Ako je bit bitka igra, onda igra određuje bitak, a ne bitak igru. Igra je događaj kretanja što ga u metafizičkom smislu čini prvim uzrokom ontološke strukture čovjekovog tubitka. Svrha kretanja nije povezana s ciljem nego s obnavljanjem u stalnom ponavljanju. Sama igra iluzijska je parafraza čovjekova samoozbiljivanja, oblik je događanja života, jedna od formi u kojoj život živi samoga sebe. Igra ima primat u odnosu na svijest igrača, ima svoju vlastitu bit, svoju svetu ozbiljnost. Igra ispunjava svoju svrhu samo ako se igrač izgubi u igri. Opća ontološka značajka igre je samopredstavljanje nalik kretanju prirode. Samim time što igra, igrač nešto predstavlja u prostoru same igre potvrđujući time radikalnu podređenost postojećem svijetu iz kojega proizlaze pravila igre koja čine bit igre. Privlačnost igre, njezina draž, sastoji se u tome da ona zagospodari igračem kojega u potpunosti obuzima. No, unatoč tome, čovjek je taj koji bira igru i koji svoje igranje jasno odvaja od svoga običnog ponašanja. ‘Poslije, jednom kad sam poželio trenirati nogomet’, kaže negdje Almin Kaplan, ‘otac mi je rekao da to nije za mene jer nikada nisam utakmicu pogledao do kraja a kamo li šta drugo. I bio je u pravu. I danas, u vrijeme Svjetskog prvenstva u Kataru, utakmice traju i prolaze na mom ugašenom televizoru. Ponekad, tek radi atmosfere, neku pustim. I ne znajući ko igra, slušam zvuk spikera dok me ne uspava. Neka nogometa. Važan mi je i ako ga ne gledam’.

.

2.

.

Fenomen igre datira još od Heraklita ‘mračnog’ i predsokratovaca. Platon u Zakonima piše: ‘Svatko mora provesti svoj život uz neke igre, pjesme i prinošenje žrtava, tako da može stjecati naklonost bogova, neprijatelje odbijati i u borbi pobjeđivati’. U srednjevjekovnom smislu igra loptom smatrala se simbolom beskonačnosti i najuzvišenijim pokretom duše, posebnošću kojom čovjek nadvisuje sva ostala živa bića. Kardinal i filozof Nikola Kuzanski u djelu De ludo globi – O igri kugle, 1463., piše da su ‘lopta i njezino kretanje proizvod uma, da nijedna nerazumna životinja ne pravi loptu koju bi potom na određen način usmjeravala ka cilju’ te da je ‘igra takvo ljudsko djelo kojim čovjek nadilazi sva živa bića našega svijeta’. Igra simbolizira kozmičku igru i izraz je jedinstva stvari, cjeline, izraz poretka svijeta u agonu. Agon je princip borbe, nadmetanja, kojim je, u težnji za općim usavršavanjem, bio prožet svekoliki duhovni i tjelesni život antičkih Grka, a manifestirao se u natjecanjima svake vrste. Agon je postao integralni dio kulta i pojedinih svečanosti. U raznim gradovima ili mjestima kulta održavana su natjecanja, za takva natjecanja birali su se agonoteti, odnosno suci. Obavljao se i izbor borbi za javna natjecanja, postavljana su pravila po kojima su se odvijale pojedine igre. Posebno se to odnosilo na četiri periodičke svečane igre – Olimpijske, Pitijske, Istamske i Nemejske. Vidljiva lopta samo je lik nevidljive lopte koja postoji u umu svih ljudi. Čovjek u igri pronalazi dovršenje vlastitog identiteta. Igra je srasla s njime i neodvojiva je od njegova života. Igra je slobodna aktivnost. Igramo jedino ako želimo i kad želimo. Igre loptom ostavile su neizbrisiv trag u povijesti ljudske civilizacije. Srednjoamerička igra loptom (španjolski: juego de pelota), poznata kao tlachtli kod Asteka u Meksiku, pok-ta-pok ili pokyab kod Quichea u Gvatemali, lachi ili taladzi kod Zapoteca, tlaxtli kod susjednih Nahua skupina i u Sinaloi kao ulama, koja se javljala možda sve do Hohokama u Arizoni (Snaketown) i Novog Meksika, te na kraju igra batey kod Taino Indijanaca Antilske Amerike. Ove igre trajale bi dva tjedna i bile su vjerojatno manje-više slične, ponekad bez upotrebe nogu ili ruku, odigravanjem tijelom i kukovima, ponekad koristeći se laktovima i koljenima, uobičajene u različitim periodima kod srednjoameričkih naroda prije dolaska Europljana. Mogu se smatrati najstarijim kolektivnim sportom u povijesti. U Mezoameričkoj mitologiji igra je važan element u priči o majanskim bogovima Hun Hunahpú i Vucub Hunahpú. Par je bogove podzemlja iznervirao svojim glasnim igranjem i dva brata su prevarena da se spuste u Xibalbu (podzemlje) gdje su bili izazvani na igru loptom. Izgubivši igru, Hun Hunahpusu je odsječena glava; događaj onog što će postati uobičajena praksa za igrače koji su imali nesreću da izgube utakmicu. Ponekad je igra loptom bila praćena žrtvovanjem svih igrača poražene ekipe. Neki reljefi Maja prikazuju ratnike gradova poraženih u ratu kao gubitnike u igri loptom, koji su potom žrtvovani. Srednjoamerički Indijanci i danas igraju sličnu sportsku igru, ulamu. Igrališta su uglavnom bila dio svete gradske četvrti, što sugerira da je igra loptom bila više od igre, ulaz u podzemni svijet. Igra je možda simbolizirala kretanje sunca (lopte) kroz podzemlje (teren) svake noći. Lopta je možda predstavljala drugo nebesko tijelo kao što je mjesec. Lopta je sama po sebi mogla biti smrtonosno oružje, promjera od 10 do 30 cm i težine od 500 g. do 40 kg lako je mogla slomiti kosti, a bila je izrađena od pepela, gume i korijenja. Sedam gumenih lopti sačuvano je u močvarama El Manatija, u blizini olmečkog grada San Lorenzo. Te su lopte promjera od 8 do 25 cm i datiraju između 1600 i 1200 g. p.n.e. Povijesno gledamo, može se reći da se igranje loptom prakticiralo kao sredstvo fizičkog vježbanja nekoliko stoljeća prije Krista u kineskim vojnim kampovima. Lopta je bila od kože, ispunjena perjem ili ženskim vlasima. I stari su Grci poznavali igre loptom, koje su se zvale episkyros i epikoinos. U tim igrama nastupale su dva tima s istim brojem igrača. Igralište je bilo omeđeno dvjema poprečnim linijama, te srednjom linijom. Lopta se gurala rukama i nogama, a cilj je bio prebaciti je preko linije protivničke ekipe. Ta je igra prenesena iz Grčke u Rim, premda nikad nije postala dio olimpijskog popisa igara. U Rimu su je nazivali harpastum – grabiti, i igrala se malom punjenom loptom, za razliku od igre calcio, koja se igrala velikom loptom. Engleski povjesničari u 12. stoljeću spominju igru koju su rimske legije još mnogo ranije prenijele u Englesku. U četrnaestom stoljeću igre loptom bile su uobičajene po gradskim ulicama, do te mjere da su ugrožavale sigurnost građana pa su prvi put zabranjene 13. travnja 1314. dekretom kralja Edvarda II. Tu se prvi put u modernom dobu susrećemo s pojmom nogomet – football. Naime, riječ je o jednoj gruboj i nasilnoj igri, na neki način sličnoj ragbiju. Najsličniji današnjem nogometu bio je fiorentinski calcio, koji se igrao u Firenci oko godine 1490. Dvije momčadi s istim brojem igrača igrale su na terenu koji je definiran i omeđen. Lopta se nije smjela nositi, već samo gurati nogama i rukama. U Engleskoj je zabrana igre loptom dokinuta 1650. i vrlo brzo se proširila po školama. Nekih posebnih pravila za tu igru nije bilo, osim što se nije smjelo igrati rukama. Godine 1855. osnovani su prvi engleski nogometni klubovi, u Sheffieldu i Cambridgeu. Tako u 19. stoljeću u industrijskoj i modernoj Engleskoj fenomen nogometa i sporta dobiva današnja svojstva i izgled. Nogomet je u suvremenoj kulturi simbol utopije, posljednja predstava svetoga u našemu vremenu, bez onoga ‘zašto’. Svako igranje magijska je proizvodnja nekoga paralelnoga svijeta, iskušavanje moći imaginarnoga. Mi sami u sebi nosimo trajni princip rastresenosti i vrtoglavice koji je naše tijelo. Prostor i vrijeme ne postoje neovisno o nama, postoje samo u umu, oni su forme našega opažanja. Svijet koji postoji u prostoru i vremenu jest svijet kakav nam se priviđa, a ne onakav kakav jest. Nogomet u sebi predstavlja jedinstveni spoj nespojivoga, kreacije-erosa i, destrukcije-tanatosa. Eros je stvaralački princip u nogometu koji svoje mjesto nalazi u ljepoti nogometne igre – najvažnije sporedne stvari na svijetu. Nogomet istodobno razdvaja i spaja. Utakmica je ogorčena i brutalna borba. Klubovi se bore i napadaju. Opijenost i pretjeranost miješaju se s redom i umjerenošću. Igrač je lovac ili ratnik. Kad nema igre, nema ni života. U metafizici se igra, odnosno nezbiljskost igre, tumači kao predoblik uma i pritom dolazi do ontologijskog obezvreðivanja igre. Nezbiljskost igre cijeni se, međutim, kao ono bajkovito i čudesno u kultu. Igra je temeljni egzistencijalni fenomen, jednako izvoran kao i smrt, ljubav, rad ili borba. I još značajniji. U igri čovjek stvara irealni svijet igre i imaginarno biće, iracionalnu sferu smisla. Čovjek je biće u svijetu, ali odrednice svijeta pokazuju se u čovjekovoj igri. Zato je èovjekova igra simbol svijeta. No, čovjek je biće u svijetu i ništa u svijetu ne može uistinu sličiti svijetu. Zato je igra simbol svijeta u mediju privida. Stoga je čovjekova igra samo nezbiljska, prividna slika, jer njoj uvijek pripada igrač igre, dok je svijet igra – bez igrača. Camus je nosio dres Racing Universitaire d’Alger u kojem je igrao na poziciji golmana od 1928. godine do 1930. godine. Kasnije će reći da ga je golmansko iskustvo naučilo kako izazov može doći iz bilo kojeg pravca te kako uvijek mora biti spreman. ‘Tek kada si sam usred šume, okružen skrivenim krvoločnim zvijerima, shvatiš koliko je zapravo teško’. Camus nikad nije prestao biti onim dječakom s alžirskih ulica koji bjesomučno naganja loptu. Loptu koja ga je naučila ‘sve o moralu’.

.

3.

.

Zajedničko svim igrama je ono fantazijsko i ludičko. Čovjek u masi nadilazi svoje granice, osjeća se slobodnim, i upravo taj osjećaj prekoračenje je tih granica. Katkada upotrebljavamo, u ontičkom govoru, izraz ‘nešto razumjeti’ u značenju ‘nekom stvari moći upravljati’, ‘biti joj dorastao’, ‘nešto umjeti’. Držanje igrača razlikuje se od same igre. Neuroza, to su igrači na terenu; selektor i stručni stožer, to je psihoza; a gledatelji, to su paranoje protiv delirija – bez osjećaja srama. Igrač ne uzima igru za ozbiljno i upravo zato i igra, odnosno ono što je puka igra ne uzima se ozbiljno. Aristotelova je teza da treba igrati kao da se ‘ozbiljno radi’ jer je samoj igri svojstvena neka ‘sveta ozbiljnost’. Igra ispunjava svoju svrhu tek onda kada se igrač unese u igru, ili kako bi to rekao H.G.Gadamer: ‘Igru potpunom igrom ne čini veza s ozbiljnošću koja proizilazi iz igre, već samo ozbiljnost pri igri. Onaj tko igru ne shvaća ozbiljno, kvari igru. Način bitka igre ne dopusta da se igrač prema igri ponaša kao prema nekom predmetu. Igrač zna što je ta igra i da je ono što on čini ‘Samo igra’, ali on ne zna što on tu – zna’. Stvarnost igre je u sebi nestvarnost kao bivstvujući privid usred objektivno postojećih stvari. Pravi je bitak igre u tome da učešće u igri postaje iskustvo koje preobražava one koji ju iskušavaju. Jer, igra ima svoju vlastitu bit nezavisno od svijesti onih koji igraju. Igru imamo zapravo i tamo gdje nema subjekata koji se ponašaju kao da igraju. Igra je ispunjena beskonačnost. Subjekti igre nisu igrači već se samo preko igrača dolazi do igre. Igra je proces kretanja tamo-amo bez svrhe, bez napora obnavljajući se u stalnom ponavljanju. Igra se igra u ukinutoj razlici između vjerovanja i pretvaranja koje daje pobjednika. Da bismo razumjeli igru moramo razumjeti svijet. Igra ima cilj i svrhu u samoj sebi. Tako, J.Huizinga piše u svojoj glasovitoj knjizi Homo ludens: ‘Igra je slobodno djelovanje za koje osjećamo da ‘nije tako zamišljeno’ i da je izvan običnoga života i da usprkos tomu može igrača postupno zaokupiti, uz koje nije vezan nikakav materijalni probitak, a niti se njime stječe ikakva korist, koje protječe u vlastitom i određenom vremenu i prostoru, koje se odvija po određenim pravilima i oživotvoruje društvene veze, a ono samo rado se obavija tajnom ili se preoblačenjem izdvaja od običnog svijeta kao nešto zasebno.’ Besmrtnost igre loptom počiva na slobodnoj i svestranoj pokretljivosti lopte koja kao sama od sebe priređuje iznenađenja. Lopta predstavlja svijet, koji se stalno okreće i kotrlja. Ta slika mijene svijeta slika je čovjekova života, čime nogomet postaje metaforom života. Svako igranje zapravo je odigravanje, rizik za igrača. Igrač se upušta u igru u kojoj igra može zagospodariti igračem. U tome riziku upravo je i draž. Igrač igru iskušava kao stvarnost koja ga nadmašuje. Ako su cilj i svrha izvan igre onda to više nije igra nego posao kao svaki drugi, odnosno – zaborav igre, u kojem fenomen sporta proždire igru. To važi pogotovo tamo gdje se igra „zamišlja“ kao takva stvarnost – a to je slučaj ondje gdje se igra pojavljuje kao prikaz rata za promatrača, prikaz militantne forme političke ravnodušnosti mikrofašizma odozdo i makrofašizma odozgo. U promatraču igra kao da se uzdiže do njenog idealiteta – do manijakalnog napada strasti protiv same sebe u ponesenoj obuzetosti onim što se promatra. Čovjek mrzi vlastitu prirodu i želi se nje osloboditi. Stoga je kršenje pravila i nasilje koje se veže uz nogomet nešto sasvim proizvoljno. Igrači svoje uloge ispunjavaju u prikazivanju za gledatelje. Utapanjem gledatelja u igri igračka predstava dovodi ih na svoje mjesto simuliranoh ‘građanskih ratova’ i regionalno-fašističkih animoziteta. U stvari, igra je uvijek za nekoga, čak i kad nema nikoga tko bi je gledao ili slušao. Igra funkcionira kao tvornica intersubjektivnih formi pokoravanja, a ne kao kazališna predstava fantazmi. Ono čega se svi uistinu boje je stvarnost. Ispunjeni strahovima ljudi od budućnosti imaju pretjerana očekivanja. Takva stvarnost, koja zaostaje iza očekivanja, postaje kazališna igra u kojoj se sve ispunjava, odnosno tragedija i komedija samoga života, odnosno probuđena moć mase ili rase kao stvaralačke moći u samozaboravu. Ono što gledatelji zapravo iskušavaju u samoj igri prepoznavanje je nečega i samih sebe. Što je to poznato što dolazi u svoj istinski bitak prepoznavanjem? Prepoznajemo samo ono što je u svojoj biti oslobođeno slučajnosti svojih aspekata, prepoznajemo horizontalnu interferenciju između vođe-Fuhrera i narodnih masa. Ili, kako bi to precizno rekli Gilles Deleuze i Félix Guattari, u knjizi Kapitalizam i šizofrenija 2: Tisuću platoa: ‘fašizam je neodjeljiv od molekularnih žarišta koja se roje i skaču s jedne točke na drugu, uvijek u interakciji, prije nego što će svi zajedno odjeknuti u nacionalsocijalističkoj državi. Ruralni fašizam i fašizam grada ili četvrti, mladi fašizam i veteranski fašizam, fašizam ljevice i fašizam desnice, fašizam para, obitelji, škole ili ureda: za svaki je od tih fašizama svojstvena neka crna mikrorupa koja je samostojna i komunicira s drugima prije nego što počne rezonirati u velikoj, poopćenoj središnjoj crnoj rupi.’ U igri ne nadmašujemo samo sami sebe, nadmašujemo i protivničke igrače i njihove navijače, svjesni svoje snage, različitih mogućnosti, nalazimo se na bojnom polju, unutar nesporazuma, prepušteni protivnicima koje nismo birali. Oni su poraženi, odnosno ‘poginuli’ i, u toj gomili ‘mrtvih’ stoje pobjednici kao povlašteni sretnici, stoje uspravni i likuju, postaju junaci, postaju oni u kojima ima više života, postaju oni kojima su naklonjene više sile. Igra je bit čovjekove slobode, pretpostavka ljudske ljudskosti ali samo dok traje igra. Poistovjećujmo se s pobjednicima, s onima koji su uspjeli poraziti nesreću, nadvladati je unatoč nepovoljnim uvjetima. Sve to nogomet čini ozbiljnom stvari. Nogometna igra je u pravome smislu riječi bitka. Demonska moć igre razara i samu igru. Igra koja ne zna za svoje granice, a ostvaruje se van uma i pravila, uvek je u riziku da se pretvori u nasilje, u šovinizam, u rasizam, u nacionalizam kao ideološke maske mržnje i rata. Živjeti znači natjecati se s vlastitim konfliktima. Danas, nogomet je svjetovna religija, umjetnost improvizacije, ludička strast. Stadioni su hramovi, a gledatelji u navijačkom obredu pročišćenja, začarani sposobnostima vanzemaljskih pojedinaca koji su sveci i neizmjerni izvor nade od kojih se očekuju čuda. Novo organizacijsko sredstvo u mobilizaciji pseudo religiozne veze navijača i kluba je povlačenje razlike između članova i simpatizera. Svrha toga jest stvaranje zaštitnog zida koji članstvo pokreta odvaja od vanjskog, normalnog svijeta, čije opasne misli treba isprovocirati da izadju na vidjelo. Totalna navijačka dominacija moguća je jedino kada se mnoštvo i pojedinci organiziraju na način da su svi oni samo jedan te isti pojedinac. Nogometni klubovi korporativno su ustrojene organizacije koje igraju po vlastitim pravilima kojima je u temelju neposredno pragmatično vladanje-gavernmentalitet drugi moralni poredak stvari, moral pojedinca i moral zajednice. Da bi opstali, vlasnici nogometnih kartela svakodnevno nadmašuju sami sebe i druge u pokvarenosti, bezobzirnosti, volji za moć, uče i unapređuju tehnike moći, nove i sve savršenije procese osvajanja i očuvanja vlasti. Machiavellijev predsjednik kluba čulna je životinja, ogrezla u porocima i okrutnoj borbi za nadmoć kroz konflikt škrtosti i darežljivosti. Važno je naglasiti da okrutnost mora biti pravedne prirode. Takav image pravedne okrutnosti aktivnog igrača u tržišnoj utakmici je onaj gdje se strah manifestira zbog neprestane prijetnje kažnjavanjem, terorom kao tehnologijom vladavine. Machiavelli tvrdi da postoje tri vrste umova: prvi su umovi oni koji shvaćaju sami po sebi, drugi su umovi oni koji shvaćaju ono što im netko predoči, a treći su oni koji ništa ne shvaćaju. Pobjede nisu nikada toliko jasne da pobjednik pogazi baš svaki obzir, a naročito pravdu. Nitko nije zahvalan onome tko ga zlostavlja. U doba kada je postalo lako napraviti dobru pjesmu, teško je postati dobar pjesnik. Između znanosti i mudrosti nalaze se idioti. Sensus communis čulo je koje utemeljuje zajednicu ali ne u znanju nego na vjerojatnosti. Današnji ekstremni navijački idiot nije onaj koji je nakrcan svim mogućim informacijama, a niti onaj koji pojma nema ni o čemu. Današnji nacionalistički idiot radosno poriče rasizam i nasilje. Današnji stadionski idiotizam je nemogućnost supsumiranja pojedinačnog pod opće, opći osjećaj nejednakosti u jednakosti, antivrlina srca u odnosu na glavu, nerazumijevanje šale, sumrak solidarnosti.