Uvijek vruća i osjetljiva tema, od vrtića do staračke dobi: Tko su genijalci, ima li ih uopće ? Žive li stvarno među nama, pod istim krovom ili u neposrednoj blizini? Zašto su tako zazorni, iritantni društvu, profesorima, raznim službama i društvu u cjelini? Zbog čega trošimo više energije da ih poričemo, negoli da im pomognemo i stvorimo uvjete za njihov procvat, od čega u konačnici dobiva cijela zajednica? Odgovori su jednostavniji nego što se čini, jedino mi nismo na njih spremni, zbog nezrelosti sustava i pojedinaca.

Naime, genijalac se općenito doživljava kao opasnost. On ruši standarde u kojima smo se udobno smjestili i posložili, prisiljavajući nas pritom da proširujemo vlastite granice. A to je uvijek bolno ili u najmanju ruku naporno. Prvo, moramo priznati da nismo od iste vrste i da je priroda ovdje (kod genijalaca) bila izdašnija. Dala mu je neki dodatni instrument: precizniji opažaj, bolju memoriju, brže zaključivanje, kreativnu moć, izumiteljski dar, vlast nas riječima, trajnu zaigranost iz koje proizlaze mala čuda tehnike, znanosti, umjetnosti. Dala je LAKOĆU, spašavajući od griblanja, štrebanja, kulučenja i crnčenja – za isti rezultat koji mi s mukom postižemo.

I upravo tu negdje počinje točka loma. Talentirano dijete, genijalno dijete, treba učitelja sebi ravna. Takvome će vjerovati, od takvoga se dade poučiti, zbog takvoga povremeno ulazi u jaram obaveze, koji mu je u načelu pretežak. Jer genijalci u najvećoj mjeri SPAŠAVAJU svoje vrijeme, izbjegavajući raditi sve što nije u fokusu njihova prepoznata zanimanja za “glavnu stvar”. Sistematično bubanje činjenica, pisanje rječnika, ispunjavanje radnih bilježnica, repeticije naučenoga, istovrsni zadatci… ne dolaze u obzir. To rađa zamor, hipohondriju, mržnju na školu, otpor, loše rezultate, probleme svih vrsta. Potom, dodatna je nevolja NEPOTKUPLJIVOST. Takvo dijete ne mari za veću ocjenu (zna koliko vrijedi), nije obuzeto ambicijom, ne natječe se, ne zauzima se za sebe. Ako su mu izjeli mekanu sredinu kruha, uzima koricu i ne istjeruje pravdu. Otprilike kao Tesla: smislit će on već nešto novo, pušta šakale da se otimaju za njegovo i stavlja maramicu na nos, da se zaštiti od smrada.

Učitelja sebi ravna dijete nalazi rijetko. Učitelj ne želi učiti nakon diplome, ne želi svoje “slobodno vrijeme” angažirati u pronalaženju “goriva” za jedan izvanredan mozak. Osim toga, ne želi biti “nepravedan” prema prosječnjačkoj većini, jer to ugrožava rutinu u razredu. Genijalac se mora prilagoditi i ući u shemu, da se većina ne pobuni i da kaos ne dobije šire razmjere. Uzeti genijalca u obranu, objasniti njegovu iznimnost i iznimnost postupaka, to je prevelik napor i gnjavaža. Uostalom, što ako dijete zapravo NIJE genijalno, samo malo pubertetski izvija u stranu i privlači pozornost?(Zaboravlja se pritom da je nemoguće fingirati genijalnost, kao zubobolju ili trudnoću. Na kraju takvih procesa nešto, naime, mora izaći van…). No, tada je lakše prilijepiti etiketu, tražiti mu slabosti, pustiti da se famozna “većina” naslađuje onim u čemu je dotičnjak slab ili ranjiv.

Stoga će većina genijalaca izabrati mimikriju, napravit će djelomično što se od njih traži, završiti razrede, otaljavati studije, raditi slabo plaćene poslove, puštajući prosječnjake da ostvare svoje ciljeve, pod cijenu da ih konačno “puste na miru”. Visoka je to cijena, velik gubitak za sve nas, ali ništa drugo ne stoji u ponudi. Bijeg bilo kamo: u divljinu, u nigdinu, u osamu, u autizam, u inozemstvo, u drugi identitet, u ludilo ili u sivu boju neprepoznatljivosti.

Za razliku od detektiranja genijalnosti, ovaj je drugi postupak- kroćenje i uništavanje genija – mnogo jednostavniji. Otvori se neka knjiga Wildea, Byrona, Brodskog, Cvetajeve, neki roman o boli, samoći, porazu, ludilu, neka biografija koja završava sumnjivom smrću ili samoubojstvom… Ono što je prethodilo, obično biva pod nazivnikom “neshvaćene genijalnosti”, a za koju se nitko ne osjeća odgovornim. Ljudi sliježu ramenima, govore “šteta, šteta”,

a potom se, dogovorno, iznimne, darovite, genijalne i neobične ljude brzo zaboravi, da ne talasaju i preko groba, remeteći našu divnu učmalost, tupost i žabokrečinu.