Pijanist Marijan Đuzel i njegov koncert u Arheološkom muzeju u Puli: to je bila izolacija od svijeta, od, nemojte me pogrešno shvatiti, od proste svjetine, od hoi polloi, i isključivo vrhunska, ali zbilja vrhunska umjetnost.
Znam za Marijana Đuzela jer je u Bruxellesu završio master na svjetski uglednom Konzervatorijju, ali zbog dvije lude godine izolacije od korone koja je pokosila nastupe i komunikaciju s umjetnicima, nisam ga tamo čula. Ok, sad je bila prilika.
Zgrada Arhelološkog muzeja je obnovljena, svijetli od čistoće, optimizma početka svega što će se tamo postaviti, a usred sale divan, blještavi klavir.
Ulazi pijanist, sjeda, ali – s obliznje terase dopiru odjeci zabave, svira tzv ziva muzika s terase što li to pjevaju, valjda Severinu, Huljica, sto ja znam. Što sad. Jednom sam bila na koncertu, gdje je klavirist napustio binu jer je čuo zvuk mobitela iz publike, i shvaćam ga posve, jer znam da kad pišem, ako me se izbaci iz koncentracije, osjećam fizičku bol.
Mi sad svi sjedimo i gledamo pijanista i njegov klavir.
Točno sam vidjela kako je ronio u koncentraciju, da tako kazem, u dva daha, vrlo duboko i dosta dugo i stavio te svoje ruke na klavir. Počeo je s jednom Mozartovom Fantazijom, a onda je nastavio s Beethovenom, sonatom za klavir 32 u c molu, op11. I tad.
Jako mi je zao sto nemam kompetencija za pisanje o klasičnoj muzici, nikakvih osim desetljeća slušanja. Ja sam samo civil koji ne moze bez klasične muzike, a Bruxelles me razmazio vrhunskim pijanstičkim koncertima.
Beethovena nikad nisam namjerno slušala, ali preko Đuzela sam ga prvi puta stvarno čula i to u tako nepovoljnim okolnostima.
Ta opipljiva koncentracija i pijanista i publike učinila je kao da se naš white cube dvorane u Arheološkom muzeju u Puli, odvojio i odmaknuo u svemir. Slušala sam Beethovena kao da ga prvi put čujem, poslije Liszta, ok, i Chopina, a svaki ton je bio baš takav kakav je odgovarao onom što treba biti. Onome što treba baš takav ton, takve duzine, dubine, boje – ma sam smisao tona u našem white cube je bila pogodjen.
Gledam pijanista – sjedi uspravno, u crnom, naravno, svaki od njih ima svoju estetiku – pomiče se minimalno, koliko mora, ne radi grimase, sve je iznutra, sve je usmjereno samo i isključivo na prste i na tipke.
Tako smo lebdjeli nad Pulom.
Izgledao je, s tim ispruženim rukama prema blještavom instrumentu, kao ratnik.
Drugi dan upoznala sam Marijana Đuzela uzivo. Bio je iscrpljen, umoran, vrlo pristojan, vrlo diskretan, vrlo tih.
Kaze da mu je to bio jedan od najtezih nastupa, jer kad je čuo tu tutnjavu, tu – ja kazem, ne on, prepristojan je – seljacku tutnjavu s terase, mislio je da neće moći. A ipak jest, uspio je. Kaže da se toliko koncentrirao i morao odvojiti da je slušao to što svira samo vrhovima prstiju.
Shvaćam. Doduše, ni ja u publici više nisam čula vanjsko ometanje, nego samo klavir.
Đuzelu je pomoglo što je kao dijete vjezbao klavir dok je brat istodobno vjezbao trubu! Treci brat je isto muzičar, svira trombon. 
(Ima i tri sestre, liječnice i arhitekticu- op moja.)
(Ima i tri sestre, liječnice i arhitekticu- op moja.)Đuzel sad zivi u Puli, ali mnogo je šira njegova bina.
radio gornji grad 
